Kolumna o depresiji, anksioznosti i stresu
Mentalno zdravlje
Dobrodošli
  • ...
    Na ovim stranicama možete pronaći mnoštvo sadržaja i tekstova o depresiji, anksioznosti i ostalim poremećajima raspoloženja. Depresija, anksioznost, fobije, stresni poremećaji te ovisnost o alkoholu i drugim tvarima "bičevi" su koji neposredno pogađaju barem milijun Hrvata. Radi se o bolestima središnjeg živčanog sustava, koje oboljelima nanose izuzetno velike patnje, onemogućuju im normalan rad, zabavu, ljubavni i spolni život, a često vode do samoubojstva kao jedinog oboljelima poznatog izlaza. Pritom, zajedno s oboljelima trpe i bližnji, a i društvo zbog smanjene produktivnosti oboljelih.
Blog
nedjelja, listopad 28, 2012
Kako do poliklinike?

Poliklinika Opto centar nalazi se u centru Zagreba, u Vlaškoj 64.

Radno vrijeme je od ponedjeljka do četvrtka od 8:30 do 20 h te u petak od 8:30 do 16:00 h.

Telefoni: 01 4614 222, 01 4686 541

E-mail: info@opto-centar.hr; poliklinika@opto-centar.hr

Web-stranica: www.opto-centar.hr

zdravduh @ 02:41 |Isključeno | Komentari: 0
utorak, ožujak 4, 2008
PRIVATNA PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA

Liječenje depresije, strahova i stresnih stanja

Dr. med. Branko Potočnik
specijalist psihijatar
Zagreb, Crikvenička 55, tel. 01/3024-971

Ordinira: PONEDJELJKOM, SRIJEDOM I PETKOM od 8-12 sati
                UTORKOM I ČETVRTKOM od 14-19 sati

zdravduh @ 23:47 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 27, 2007
ŠTO AKO STE STALNO ISCRPLJENI?

Zamislite da godinama ne možete raditi više od tri-četiri sata dnevno i da odmah potom morate leći.
Zatim, da osjećate prodornu bol poput zubobolje u raznim dijelovima tijela istovremeno, da nemate snage obavljati uobičajene kućanske poslove i da vam povrh svega popuštaju koncentracija i pamćenje. Tako izgleda život osoba koja pati od sindroma kroničnog umora, dr. Marco Guigliotta, jedan od svjetskih autoriteta za tu bolest.

Ako je kronični umor praćen nizom određenih simptoma, govori se o sindromu kroničnog umora. Tipični su prateći simptomi tjelesna slabost, bolovi, nizak tlak, nesanica i potištenost. Neki pacijenti imaju i kronično povećanu temperaturu i trnce u udovima.

- "To je ozbiljna bolest, koja može razoriti ljudske živote." - kaže Guigliotta, koji je i sam godinama trpio od sindroma.  

Sindrom kroničnog umora ne liječi se snagom volje. Mada psihološki faktori nesumnjivo igraju ulogu u nastanku ove bolesti, to ne znači da je pacijenti mogu otjerati voljom ili čarobnim riječima.
 
Terapije protiv sindroma kroničnog umora uključuju lijekove protiv bolova, antidepresive, psihoterapiju i tjelovježbu. Antidepresivi su sredstva za balansiranje moždane kemije, koja aktiviraju živčani sustav, posredno dižući imunitet i jačajući otpornost na stres. Psihoterapija je važna zbog emocionalne podrške, ali i zbog učenja pozitivnom razmišljanju. Postepeno vježbanje može pomoći pacijentu da se postepeno vrati u aktivnost, poput fizikalne terapije nakon operacije kuka. Pacijente se ohrabruje da svakog dana pokušaju hodati parsto metara duže, umjesto da se naglo iscrpe na dan kad im bude bolje.

Prepoznajte sindrom kroničnog umora

Sindrom kroničnog umora nije nova bolest. U 19. stoljeću izraz neurastenija ili živčana iscrpljenost koristila se radi opisivanja simptoma sličnih onima koji obilježavaju sindrom kroničnog umora.

Umor koji traje više od šest mjeseci, ometa normalne aktivnosti, a za kojeg nije utvrđen medicinski uzrok naziva se neobjašnjenim kroničnim umorom. Ovakav se umor može dalje razvrstati u sindrom kroničnog umora i u idiopatski kronični umor.

Ako u pacijenta nisu prisutni svi simptomi koje su potrebni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, postavlja se dijagnoza idiopatskog kroničnog umora (pojednostavljeno, idiopatski znači da uzrok umora nije poznat).

Kriteriji za dijagnozu sindroma kroničnog umora

1. Četiri ili više dolje navedenih simptoma moraju biti prisutni duže od šest mjeseci.

Kratkoročan gubitak pamćenja ili ozbiljna nesposobnost koncentriranja, nauštrb poslu, školi ili drugim normalnim aktivnostima
Upaljeno grlo
Otekli limfni čvorovi na vratu ili ispod ruke
Bolovi u mišićima
Bolovi bez crvenila u zglobovima
Jake glavobolje
Neokrepljujući san
Umor duži od 24 sata nakon svakog napora
 
Spomenuti umor ne smije biti posljedica pretjeranog rada ili vježbanja. Umor je vrlo jak, remeti normalno životno funkcioniranje, a ne popušta ni nakon spavanja i odmaranja. Čak i mali napor pogoršava nabrojene simptome.

Ovakav se jak umor javlja kao upala gornjih dišnih puteva uz povišenu temperaturu, glavobolju, mišićne bolove, upaljeno grlo, bolove u ušima, curenje iz nosa, kašalj, proljev i iscrpljenost. U početku, bolest kojom počinje kronični umor može biti obična hunjavica ili gripa.

Simptomi su dugotrajni. Dok kod običnih upala simptomi prolaze nakon 3-7 dana, kod sindroma kroničnog umora, oni se vraćaju ili traju mjesecima ili godinama. Mnogi pacijenti doživljavaju simptome kao nove napade gripe, pri čemu svaki napad traje od par sati do par tjedana.
 
Dodatni simptomi, koji nisu nužni za postavljanje dijagnoze sindroma kroničnog umora, uključuju nepodnošenje alkohola, osjetljiva crijeva, suhe oči i usta, oslabljen krvotok u rukama i stopalima, smetnje u vidu i bolne mjesečnice.
 
Izvorno objavljeno u magazinu Vaše zdravlje,
autori Ozren Podnar i Robert Torre

zdravduh @ 22:22 |Isključeno | Komentari: 0


"ZAŠTO NAM NE VJERUJU DA SMO UMORNI?"

 Do prije deset godina, Gordana je bila dinamična, ambiciozna intelektualka, zaposlena na Zagrebačkom sveučilištu, kad je nakon osobito napornog razdoblja počela rapidno gubiti kondiciju. - "Budila bih se iscrpljena i bezvoljna, uz bolove u mišićima. U početku sam mislila da imam gripu."
 
Međutim, stvar je bila malo složenija. Nakon što ju je iscrpljenost držala kod kuće nekoliko tjedana, nikad nije u potpunosti popustila. Gordani je tek mnogo godina kasnije dijagnosticiran kronični umor i depresija, no ne prije no što je njeno akademsko napredovanje bilo zaustavljeno. Napustivši dobar stari posao, danas radi kao honorarna prevoditeljica, jer za kontinuiran angažman nema snage.

"Morala sam se pomiriti s time da mogu raditi najviše polovicu od onog što sam mogla ranije. Dva sata uzastopnog rada maksimum je koji mogu izdržati prije no što moram leći. 

Osim nužnosti da prihvati svoja tjelesna ograničenja, Gordanin je problem nositi se s ljudima koji ne vjeruju da je stvarno bolesna. - "Ni moja obitelj nije mi nikada pružala podršku. Čula sam puno posprdnih komentara na svoj račun."

Bolno nepovjerenje okoline: "Nismo hipohondri!"

Čak i danas, kad se kroničnom umoru znade mnogo više, Gordana i dalje susreće skeptike. - "Vi ne izgledate bolesno." - komentirala je nedavno njena susjeda. - "Kako sam bijesna bila! Nakon desetljeća muke, ljudi misle da iz tko zna kojeg razloga muljam - na svoju štetu.
 
Gordana ni danas ne zna zašto se točno razboljela, a misli da je glavnu ulogu odigrao stres. - "S obzirom da dolazim iz vrlo skromne obitelji, morala sam raditi uz studij, a potom obavljati dva posla da bih se stambeno osamostalila. Nisam znala što je godišnji odmor. Nisam stajala s poslom."

Budući da je pregledima teško ustanoviti gdje je u organizmu žarište kroničnog umora, mnogi su liječnici i istraživači svojedobno otpisivali ovu bolest kao "umišljeno stanje", no nisu mogli biti dalje od istine.
 
- "Mnogi liječnici i laici ne vjeruju u postojanje bolesti ako bilo golim okom bilo na rendgenskoj snimci ne vide poremećaj na nekom organu - ožiljak, izraslinu, prijelom, bilo što, ili ako im ne kažu da je pronađen uzročnik, recimo virus, bakterija, gljivica." - objašnjava neuropsihijatar dr. Earl Monroe iz kanadskog Centra za proučavanje kroničnog umora i fibromijalgije, bolesti bolnih mišića, koja često prati kronični umor.
 
Preokret u shvaćanju kroničnog umora nastupio je kad je u žarište proučavanja došao mozak, odnosno središnji živčani sustav. Umjesto da traže uzročnika navodne infekcije ili tragove ozljede, znanstvenici su počeli snimati mozak i mjeriti nivoe stresnih hormona.

"Novom su strategijom istraživači otkrili da oboljeli od sindroma kroničnog umora imaju značajne biološke abnormalnosti u usporedbi sa zdravim ljudima. Mjerenja nivoa stresnih hormona i imuniteta te snimke moždane aktivnosti pokazala su jasne razlike između kronično umornih i zdravog ostatka populacije." - dodaje dr. Monroe.
 
Mada i dalje postoje oni koji sumnjaju u biološku utemeljenost kroničnog umora, uspostavljen je konsenzus oko toga da je ova bolest ipak biološkog karaktera, čak i onda kad ja uzrokovana psihičkim stresom.

 - "Svatko tko ima kroničnu bolest ima poremećaj u biološkom mehanizmu." - kaže James F. Jones, stručnjak za kronični umor u Američkom centru za kontrolu i prevenciju bolesti.  - "Ne možete odvojiti um od tijela, jer psihologija jest biologija. Sve što se događa u mozgu jest kemijske ili električne prirode."
 
Na početku umora je stres

Oni koji trpe od kroničnog umora ili fibromijalgije u većini su slučajeva prije pojave bolesti pretrpjeli snažan stres poput fizičkog nasilja, nekog ozbiljnog gubitka, ili su iskusili depresiju ili anksioznost. Istraživanje provedeno u Leedsu, pokazalo je da su osobe koje trpe od kroničnog umora imale devet puta veću  incidenciju stresnih događaja unutar tri mjeseca prije nastupa bolesti, u usporedbi sa zdravom populacijom.

Zatim, kad su već bili pod nekim oblikom stresa ili su trpjeli od depresije ili anksioznosti, ljudima se dogodilo
još nešto - prometna nesreća, ozljeda, virusna infekcija, trovanje hranom.

- "Ako je tijelo već nečim načeto, dovoljan je mali dodatni stresni podražaj da gurne organizam preko ruba i izazove trajni 'kvar'. Stresni događaj aktivira stresne žlijezde na potezu hipotalamus-epifiza-nadbubrežne žlijezde, što dovodi do rasta nivoa hormona kortizola, koji oslabljuje imunitet i druge životne sustave te narušava raspoloženje." - navodi dr. Monroe.

Abnormalno jaka stresna reakcija organizma možda je ključna za nastanak kroničnog umora, ali i depresije. Kad je organizam pod stresom, krhkiji je i slabiji, pa ga svaki sljedeći udarac može uvesti u kronično bolesno stanje, kao što je kronični umor, depresija ili oboje.

Ipak, ne može se reći da je kronični umor samo tjelesna manifestacija kliničke depresije. Mada su oboljeli od kroničnog umora u velikoj mjeri depresivni, a oboljeli od depresije većinom i iscrpljeni, ova su dva stanja ipak različita i nisu nužno istovremena. Moguće je da je sindrom kroničnog umora tjelesni ekvivalent depresije, odnosno onaj oblik smanjene aktivnosti izvjesnih moždanih centara koji pogađa tjelesnu funkciju više nego psihičku. No, dvije trećine pogođenih ovim sindromom pati i od umora i od depresije, a antidepresivi pomažu i onim kronično umornima koji nemaju depresivne simptome.

Izvorno objavljeno u magazinu Vaše zdravlje
Autori Ozren Podnar i Robert Torre

zdravduh @ 22:20 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, prosinac 26, 2007
Seksologija u medijima 

Praktično svi tiskani mediji osim crkvenih povremeno objavljuju članke o blagotvornosti seksa po ljudsko zdravlje. Nažalost, to je najbeskorisnije potrošen novinski prostor, barem sa stanovišta čitatelja. Naime, tko može, seksa se maksimalan broj puta neovisno o koristima i rizicima, a ne seksaju se samo oni koji ne mogu pa ih se takvi članci opet ne tiču.

"Ljudi vole napise sa seksualnim sadržajem, no druga je stvar imaju li oni ikakvu ulogu u obrazovanju čitateljstva u pogledu zdravlja i međuljudskih odnosa", tvrdi prof. Hakan-Andre Sorloth iz Zavoda za seksologiju i medije u Oslu. 

"Medijsko reklamiranje seksa kao poželjne aktivnosti ima neutralan učinak na seksualno aktivan dio čitatelja, dok za onaj drugi dio ima jednaku vrijednost kao što bi za izgladnjele u Sudanu imalo distribuiranje članaka o koristima uravnotežene prehrane."

Znanstveno je dokazano da ljudi imaju upravo onoliko snošaja koliko mogu imati, kad god su ispunjeni određeni uvjeti - tri glavna i dva sporedna:

Glavni uvjeti 
1. želja (akutna potreba) za seksom
2. seksualno uzbuđenje
3. dostupan partner


Sporedni uvjeti 
4. zakonsko dopuštenje (legalnost)
5. moralni obziri


Kad god pojedinac ima spolnu želju, uzbuđenje i voljnog partnera s kojim je zakonski dopušteno i moralno prihvatljivo imati seksualni odnos, doći će do seksualnog odnosa. Dapače, u većini slučajeva taj će se oblik ljudske interakcije dogoditi i kad nedostaje moralna prihvatljivost snošaja, a crne kronike govore da je u masu slučajeva – pretežno krivnjom muškaraca - do koitusa došlo i bez zakonskog dopuštenja. 

Huškanje na seks – pucanj u prazno
 
"Novinski prilozi kojima se reklamira seks nikada nisu potaknuli nijedan zakonit spolni čin koji se ionako ne bi dogodio. Ako su prisutne bitne okolnosti – želja za seksom, sposobnost izvođenja snošaja i voljan partner zakonite dobi, do snošaja dolazi u 98,6 % slučajeva. Radi se o prirodnoj zakonitosti", poručuje francuski seksolog dr. Benoit Swierczewski.

"Ako netko nije obavio koitus, znači da nije bio ispunjen neki od uvjeta. Ili do seksa nije moglo doći iz bioloških razloga, ili je postojala zakonska zabrana ili, vrlo rijetko, moralna ograda", dodaje dr. Swierczewski.

Izvjesne, nevelike koristi ima od novinskih priloga namijenjenih ljudima koji ne mogu ostvariti seksualne želje zbog poremećaja poput erektilne disfunkcije, smanjenog libida, smanjene uzbude i drugih pojava koje otežavaju ili onemogućuju spolne odnose.

Savjeti za zavođenje posvećeni ljudima koji se nikome ne sviđaju ili čiji je seksualni afinitet toliko nizak da se njima nitko ne sviđa također imaju barem teoretsko opravdanje. Najčešće nemaju nikakvog učinka, ali barem nakratko pružaju nadu spolno prikraćenima.

Ali, pisati o blagodatima seksa onima koji već prakticiraju seks ne znači ništa, jer bi se većina ljudi seksala i kad bi postojala potpuna izvjesnost brzog i neizlječivog oboljenja od kombinacije AIDS-a, ptičje gripe i kravljeg ludila.

S druge strane, onima koji iz bilo kojeg neuklonjivog uzroka nemaju spolnu aktivnost, pozivanje na čin koji im je nedostupan zapravo narušava zdravstveno stanje tako što im izaziva ili produbljuje depresiju.

Što smo naučili o seksu


Mediji prenose liječničke tvrdnje da seks ima značajnih pozitivnih učinaka po zdravlje, primjerice:
- smanjuje rizik od srčanih bolesti putem poticanja cirkulacije;
- održava tjelesnu težinu i kondiciju s obzirom da jedan snošaj sagorijeva prosječno 200 kalorija, koliko i 15 minuta trčanja na pokretnoj traci te neutralizira konzumaciju dva Big Maca;
- potiče čvrstoću kostiju i mišićni volumen, zahvaljujući pojačanom lučenju testosterona;
- podiže otpornost i povisuje prag boli, zahvaljujući lučenju hormona oksitocina i endorfina, ali samo partneru koji doživi orgazam;
- podiže otpornost na infekcije živčanih puteva zbog pojačane proizvodnje imunoglobulina A, koji ojačava imunitet;
- daje bolju kontrolu mokraćnog mjehura;
- smanjuje rizik obolijevanja od raka prostate zato jer se ejakulacijom odstranjuju potencijalno karcinogene tvari koncentrirane u prostati;
- razvija osjetilo njuha, zahvaljujući lučenju hormona prolaktina, koji potiče razvoj novih stanica u moždanom centru za njuh (ako je uopće poželjno imati izoštren njuh!).


Briljantno. Samo, kakve koristi od toga imaju oni kojima seks nije dostupan? Možda je svrha seksualno promotivnih članaka da se ljudi koji ionako imaju živahan spolni život osjećaju još bolje, međutim njima to ne treba. Bilo bi pravo osvježenje kad bi mediji prešli na antipropagandu seksa i počeli podsjećati čitatelje na silne žrtve koje valja podnijeti da bi do seksa moglo doći te na negativne učinke seksa po zdravlje posredstvom bolesti, neželjene trudnoće i zatvorske kazne. Na taj bi način zadovoljili potrebe onog drugog, tihog dijela publike, koji bi se možda osjetio manje mizerno zbog nesudjelovanja u sasvim suvišno reklamiranoj aktivnosti.
  

zdravduh @ 03:34 |Isključeno | Komentari: 0
subota, prosinac 22, 2007
SVJETLOM DO BOLJEG RASPOLOŽENJA

Ako se depresija javlja samo u vrijeme blagdana ili praznika, dakle kad nema uobičajenog radnog ritma i pogođeni ste viškom slobodnog vremena i ne znate kako biste ga potrošili, vjerojatno je riječ o blagdanskoj depresiji. Mogli bismo je slobodno nazvati i "depresijom slobodnog vremena". Provjerite pada li vam raspoloženje i nedjeljom, za državne praznike i tijekom godišnjih odmora. Ako je odgovor potvrdan, nema vam druge nego naći sebi zanimaciju (dodatni posao, hobi, učenje novih vještina) kojom ćete popuniti višak slobodnog vremena.

Ako vas depresija inače ne zahvaća u vrijeme odmora i blagdana, nego u kasnu jesen i zimu te ako vam se raspoloženje podiže kako se približava proljeće, kod vas je posrijedi sezonski afektivni poremećaj, to jest zimska depresija. Može se liječiti pojačanom izlaganju svjetlu, antidepresivima, jačom tjelesnom aktivnošću ili kombinacijom svega navedenoga.

Depresiju potiče manjak dnevnog svjetla u studenome i prosincu, a tama je najveća upravo u jeku blagdanske sezone. Kod većine ljudi zimski pad raspoloženja i energije je blag, no kod otprilike pet do 10 posto njih kraći i tmurniji dani izazivaju simptome umjerene do teže depresije. Službeni je medicinski naziv za tu boljku sezonski afektivni poremećaj, čija se engleska kratica SAD (Seasonal Affective Disorder) podudara s riječi "tužan".

U kasnu jesen ljudi koji trpe od sezonske depresije postaju potišteniji, iscrpljeniji i povlače se iz društvenih kontakata. Pada im libido i opća životna motivacija. Manje su učinkoviti na poslu i žale se da im je opala kvaliteta života. Potreba za snom raste i za četiri sata dnevno, a pospanost prati povećana žudnja za ugljikohidratima, osobito keksima, kolačima i čokoladom.

Iako uzrok ili uzroci sezonskog afektivnog poremećaja nije precizn¿o utvrđen, zna se da ima veze sa svjetlom i tjelesnim biološkim satom. Pretpostavlja se da svjetlo koje prodire kroz očni živac do dijela hipotalamusa zvanog suprahijazmatska jezgra (SCN), regulira ritam proizvodnje dvaju moždanih hormona serotonina i melatonina. Izloženost očiju svjetlu aktivira neurone u SCN-u, a tami smanjuje njihovu aktivnost. O stupnju aktivnosti tih neurona ovise brojni kemijski procesi koji utječu na našu budnost, aktivnost i raspoloženje.

Izvorno objavljeno u magazinu Vaše zdravlje
Autori Ozren Podnar i Robert Torre

zdravduh @ 18:01 |Isključeno | Komentari: 0
PROSINAC - MJESEC TUGE I ČEMERA?  

 Prosinac je mjesec čestitanja, darivanja, veselja, ali za one osjetljivije i mjesec depresijeVjerski običaji i industrija zabave pretvorili su prosinac u mjesec obvezna radovanja, čestitanja i darivanja, no dio populacije ne osjeća nikakvu radost.

Ovaj mjesec zbog blagdana i manjka svjetlosti, donosi stresne podražaje koji osjetljivim ljudima pogoršavaju stanje i pretvaraju blago do umjereno neraspoloženje u ozbiljnu depresiju, koja zahtijeva liječničku intervenciju.

Vjerski običaji i industrija zabave pretvorili su prosinac u mjesec obvezna radovanja, čestitanja i darivanja, no dio populacije ne osjeća nikakvu radost, naprotiv upada u depresiju koju popularno možemo nazvati blagdanskom.

Bilo da im smeta nametanje slavljeničkog raspoloženja, bilo da su sami i nemaju s kime podijeliti tu (nametnutu) radost, ili su jednostavno osjetljivi na prosinački mrak, oblake i bljuzgu, mnogi ljudi upadaju u depresiju, koja može biti toliko teška da zahtijeva liječničku pomoć. Uz to, oni koji već imaju depresiju, mogu doživjeti pogoršanje zdravstvenog stanja.

Prosinačko umjetno svjetlucanje i užurbanost koja vlada ranjivijima mogu odgoditi depresiju do siječnja, u tom slučaju govorimo o postblagdanskoj depresiji.

"Industrija, mediji i religija nameću prevelika očekivanja od blagdana - radosti, blaženstva i idiličnih obiteljskih odnosa, a što su očekivanja i kriteriji viši, to su mogućnosti razočaranja veće. Obećavaju li vam novinski napisi, pjesme i televizijske emisije predivne blagdane, stvarnost vas može udariti posred lica", tvrdi psihijatar Holger Jakobs iz Instituta za afektivne poremećaje u Bremenu.

Bauk slobodnog vremena: opasnost od samoće i mraka

Depresija koja se javlja ili doseže vrhunac u prosincu ima barem dvije moguće i međusobno nepovezane skupine uzroka. Jedna obuhvaća samoću, nedostatak ljubavi ili nemogućnost kvalitetna druženja. U tom slučaju govorimo o blagdanskoj depresiji, iako taj izraz nije službena psihijatrijska dijagnoza.

Druga skupina uzroka uključuje manjak dnevnog svjetla od studenoga do veljače, najtamnijeg razdoblja godine. To se stanje u psihijatriji zove sezonski afektivni poremećaj ili, jednostavnije, zimska depresija.

Na istu osobu mogu djelovati obje vrste uzroka, a depresiji mogu pridonijeti i neki specifični uzroci:

* Prejedanje, konzumiranje više alkohola nego inače i premalo odmaranja.

* Ekonomski stresori, ponajprije nedostatak novca ili nerazumno trošenje. Mudro je procijeniti koliko možete potrošiti i držati se te odluke.

* Nedavni gubitak drage osobe, zbog smrti, razvoda, raskida ili selidbe. Najbolnijiji su osjećaji u vrijeme blagdanskih okupljanja, kad nas na njega/nju podsjeća prazno mjesto za stolom.

* Sjećanje na božićne blagdane provedene u veselju. Lijepa sjećanja i pomišljanje na nešto lijepo kod osoba sklonih depresiji nema olakšavajući učinak, nego može čak pogoršati depresiju.

* Kao što je nedjelja najopasniji dan za osobe sklone depresiji, tako je prosinac najmučniji mjesec.

"Od malena sam prosinac doživljavala kao dugu, mračnu nedjelju, koja je inače moj najgori dan u tjednu", kaže Kristina (34) iz Varaždina, jedna od mnogih koji trpe od blagdansko-sezonske depresije.

U skladu s analogijom koja se može povući između božićnih blagdana i nedjelje, blagdani donose višak slobodnog vremena, koje mnogi ne mogu ili nemaju čime kvalitetno ispuniti. Većini slobodno vrijeme pruža zadovoljstvo, no oni koji su sami i nemaju s kime razmijeniti dar ili lijepu riječ osjećaju se dodatno prikraćenima u doba godine kad su ljubav i bliskost propisani kao društvena obveza. Ono u što se prosječni građani lako uklapaju, osjetljivim ljudima može biti prava tortura.

Ljetni odmor također donosi rizik jer mnogi imaju previše slobodnog vremena, a premalo bliskih ljudi ili novca kako bi to vrijeme ugodno ispunili. No, to je razdoblje dugih dana i lijepog vremena, koji djeluju antidepresivno i neutraliziraju razočaranje zbog nemogućnosti uživanja u ljetovanju.

Obrnuto, prosinac je, počevši od Svetog Nikole, pa preko Badnjaka i Božića do Nove godine, mračan mjesec, a nedostatak svjetla dokazan je biološki čimbenik rizika za depresiju. Sezonska (ili zimska) depresija od ranih je osamdesetih godina prošlog stoljeća priznata kao legitiman oblik depresivna poremećaja, a jedno od sredstava kojim se liječi je fototerapija, tretman specijalnim lampama s jakim bijelim svjetlom.

Nekoliko praktičnih savjeta za nošenje s blagdanskom depresijom

- Nemojte idealizirati blagdansko razdoblje. Ne pokušavajte proživjeti najbolje blagdane u povijesti. Ne dajte se zavesti bezbrojnim oglasima koji prikazuju savršen Božić, jer biste se mogli razočarati kad stvarnost ne uspije oponašati reklame.

- Napravite popis najvažnijih aktivnosti i odredite prioritete. Ne trošite previše vremena za pripremu samo jednog dana.

- Osigurajte dovoljnu količinu odmora i rekreacije.

- Pružite podršku i razumijevanje onima koji su izgubili voljene osobe i onima koji su ozbiljno bolesni. Svi oni imaju posebne potrebe tijekom blagdana, jer ih mogu mučiti misli na ono što im donosi budućnost.

- Priskočite u pomoć onima koji se brinu o nekome. U ovo su doba godine pod povećanim pritiskom.

- Imate li poremećaj prehrane ili problem s ovisnošću o alkoholu ili drogi, ne zaboravite da je ovo razdoblje godine za vas posebno opasno. Alkohol diže raspoloženje samo nakratko, a dugoročno pogoršava depresiju. Zaobiđite zabave s mnogo hrane i alkohola ili ih napustite prije ako osjetite kako niste dovoljno snažni oduprijeti se kušnji.

- Ako ste sami ili u ljubavnoj vezi koja vas ne usrećuje, kontaktirajte što više ljudi. Obnovite izgubljena poznanstva. Poznajete li nekoga u sličnoj situaciji, udružite se s njime i krenite zajedno u pohode.

- S obzirom na to da manjak svjetla izravno pogoduje nastanku ili jačanju depresije, budite se u zoru, držite prostorije dobro osvijetljenima, dignite rolete i razgrnite zavjese.





zdravduh @ 17:56 |Isključeno | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 2, 2007
Duševno blagostanje ovisno i o hrani  

Pametnim izborom namirnica možete poboljšati tjelesnu formu, rad "klikera" i duševno blagostanje

Sjećate se tjedna kad ste se osjećali umorno, iscrpljeno i bezvoljno? Ili razdoblja kad vam je bilo blokirano pamćenje i kad ste otežano mislili? Takva nas stanja obično zadese kad smo izloženi stresu, a krivac može biti i pogrešna prehrana. Stručnjaci za prehranu savjetuju kakvu hranu trebamo uzimati, a kakve se kloniti da bismo podigli raspoloženje i energiju te ih održali na željenoj razini.

Antistresna prehrana
U razdoblju povećana stresa troše se zalihe nekih vitamina i minerala. Čak i kod ljudi koji se pravilno hrane, razina određenih vitamina i minerala u krvi i tkivu smanjuje se i za 33 posto nakon iscrpljujućeg i stresnog tjedna. Dugoročno, taj manjak oslabljuje imunitet i otvara vrata mnogim bolestima, od prehlade dišnih puteva, preko astme i srčanih oboljenja, pa sve do raka. Elizabeth Somer, autorica knjige Food and Mood (Hrana i raspoloženje), preporučuje povećane doze magnezija, vitamina B, željeza te antioksidansa poput vitamina C, E i A. 

Njezin je savjet u razdobljima stresa držati se podalje od kofeina i rafiniranog šećera, jer oni izazivaju prebrze uspone i padove šećera u krvi, što organizam podvrgava šokovima. Stoga preporučuje vlaknastu hranu (voće, povrće, integralne žitarice i rižu) te mahunarke. U vrijeme stresa, uzimanje više manjih obroka tijekom dana bolje je od tri uobičajena veća. 

Nekad se odgovarajuća hrana birala metodom pokušaja i pogreške, no danas se zna za vezu između hrane i duševnog blagostanja. Zahvaljujući otkrićima biologa i nutricionista, točno znamo koje nas namirnice čine spokojnijima, koje razdražljivijima, a koje energičnijima.

Tvari koje unosimo u tijelo proizvode kemijske reakcije, a one utječu i na rad mozga. Psiho-nutricionisti Richard i Judith Wurtman iz Massachussetsa prvi su dokučili zašto određena jela izazivaju različite učinke na duševno stanje. Najprije su otkrili da šećer i škrob u ugljikohidratima povisuju razinu serotonina u mozgu, što donosi spokoj i vedrinu. Pokusima su dokazali da su osobe koje jedu hranu bogatu ugljikohidratima (tjesteninu, kruh, žitarice, krumpir, grah, voće...), zahvaljujući povišenom serotoninu, otpornije na depresiju. Utvrdili su i da jela bogata bjelančevinama (meso, nemasni sirevi, jogurt, mlijeko, soja, grašak) daju više noradrenalina, koji nas čini živahnijima, poletnijima, bržima u reakcijama.
 

Otkud ljubav prema slatkom? 
Žudnja za slatkim poznata je svakome tko je u razdoblju stresa, dosade ili samoće posegnuo za pločicom čokolade, ili onome tko je nedugo nakon punog obroka osjetio glad i smazao keksić, kolačić, štapić ili komad kruha. 

Dr. Albert Stunkard, profesor psihijatrije na Pensilvanijskom sveučilištu, vjeruje da je žudnja za slatkim ujedno i žudnja za serotoninom. Sniženi serotonin u mozgu razlog je zbog kojeg neki ljudi kasno popodne, navečer ili usred noći odlaze do hladnjaka kako bi nešto stavili pod zube. Gotovo sva jela za kojima žude mnogi ljudi, pogotovo žene, spadaju u ugljikohidrate koji povećavaju razinu serotonina. Riječ je o neuroprijenosniku, tvari koja prenosi signale između živčanih stanica aktivirajući tako moždane centre. Serotonin prenosi signale spokoja, opuštenosti, optimizma i drugih lijepih osjećaja. Zbog manjka serotonina možete trpjeti od raznih bolnih stanja, od nemira i zabrinutosti do tuge i potištenosti. 

Ta tvar ima veze i sa sniženim raspoloženjem nakon niskokalorične dijete, pogotovo one temeljene na bjelančevinama, poput Atkinsove. Nekoliko je istraživanja, među kojima i ono provedeno u bostonskoj bolnici Beth Israel, potvrdilo pretpostavku da takve dijete snizuju serotonin, a s njime i - raspoloženje. Eto zašto je mnogima teško držati se dijete siromašne ugljikohidratima!
 
Čokolada - korisna i varljiva 
Slična se žudnja javlja kod žena u pubertetu, predmenstrualnom razdoblju, tijekom trudnoće i nakon menopauze. Zašto su žene izloženije žudnji za određenom vrstom hrane? Zbog većih hormonalnih oscilacija koje se odvijaju u ženskom tijelu i u mjesečnom ritmu i tijekom života. Posezanje za hranom jedan je od načina samoliječenja kojem žene pribjegavaju kad im zbog manjka serotonina opadnu duševno blagostanje, tolerancija na stres, spolni nagon i drugo. Kad dobiju "fiks" serotonina putem ugljikohidrata, ponovno se osjete bolje, makar privremeno.

Udar kofeina
Kofein utječe na središnji živčani sustav, u manjim dozama može podići raspoloženje, pažnju i koncentraciju, ali u većim izaziva tjeskobu, uznemirenost, glavobolju, srčanu aritmiju, rast krvnog tlaka, panične napade i nesanicu. Dovoljne su jedna ili dvije šalice kave dnevno za smanjenje umora i veću mentalnu živost. Stoga je kava mnogima ne samo sredstvo za lakše razbuđivanje, nego i "lijek" protiv umora koji se javlja nakon obilnijeg jela. No, bolje je malo nego puno kofeina, jer kad se mozak navikne na njegovo djelovanje, nagli pad kofeina izaziva brojne neugodne pojave zvane apstinencijska kriza - razdražljivost, potištenost, mučninu, grčeve, glavobolju.
Naizgled idealan brzi lijek za razne oblike lošeg raspoloženja je - čokolada. Uz to što uz pomoć šećera i masti vrlo brzo (i nakratko) podiže razinu serotonina, feniletilamin iz čokolade potiče mozak na proizvodnju endorfina. To je naš prirodni morfij koji smanjuje osjetljivost na bol i općenito podiže blagostanje. Iako umjerena potrošnja te namirnice nema štetnih učinaka na zdravlje, većina stručnjaka za prehranu preporučuje jela sa složenim ugljikohidratima, jer ona opskrbljuju organizam šećerom znatno zdravije i ravnomjernije nego jednostavni ugljikohidrati od kakvih su sastavljeni čokolada, keksi i kolači. Dnevnu dozu šećera stoga osigurajte iz voća, povrća i složenih ugljikohidrata (integralna riža i tjestenina, žitarice, krumpir).


Kojom hranom protiv kojih tegoba

PROTIV TJESKOBE I ZABRINUTOSTI - složeni ugljikohidrati
Ugljikohidrata je ponajviše u namirnicama biljnog podrijetla. Složeni ugljikohidrati, osobito krumpir, tjestenina, kruh, grah, luk, žitarice, riža, zobene pahuljice, kokice i med, sadrže tvar zvanu triptofan, koju tijelo pretvara u serotonin - prirodno sredstvo protiv depresije i tjeskobe. Ugljikohidrati potiču otpuštanje inzulina u krvotok, a inzulin pred sobom "čisti" sve aminokiseline koje bi triptofanu blokirale ulazak u mozak. Zahvaljujući inzulinu, triptofanu je put čist i on se probija do mozga, gdje se pretvara u "hormon spokoja" serotonin. Ta nam tvar daje osjećaj ugode i zadovoljstva, omogućava normalan san, smanjuje apetit i podiže prag bola.

* Ako ste nervozni i nemirni, izbjegavajte kavu i sve napitke s kofeinom (crni i zeleni čaj i neka "energetska pića").

PROTIV DEPRESIJE - složeni ugljikohidrati, folacin i selen
Ugljikohidrati: tjestenina, crni kruh, svježe voće i povrće, suhe marelice i smokve, integralna riža, grah
Folna kiselina: tamnozeleno lisnato povrće (npr. špinat)
Selen: sjeme suncokreta, češnjak, ljuti feferoni, tuna, kamenice (kuhane)
 
Nedostatak folne kiseline (folacina) jedan je od češćih uzroka depresije. Oko trećina oboljelih od depresije ima manjak folne kiseline, koja sudjeluje u tvorbi serotonina. Folna se kiselina, koja spada u vitamine B-kompleksa, može dodavati prehrani u tabletama, radi brže normalizacije razine serotonina. Manjak selena također se u većoj mjeri opaža kod ljudi s depresijom, nego u općoj populaciji.
 
* Ako ste potišteni i tužni, izbjegavajte alkohol. On je depresor živčanog sustava, što znači da pogoršava depresiju.

ZA BOLJE PAMĆENJE - B1, B2, beta-karoten i cink
B1: pšenične klice, grašak, grah, orasi, kikiriki, meso
B2: bademi, žitarice, mlijeko, jaja, jetra
Beta-karoten: zeleno lisnato povrće (npr. špinat), mrkva, sok od naranče
Cink: morski plodovi, južno voće, cjelovite žitarice

Vitamini B-kompleksa najvažniji su za normalnu moždanu funkciju. B1 (tiamin) bitan je za dobru koncentraciju, a B2 za brze mentalne reakcije. Beta-karoten je materijal od kojeg tijelo stvara vitamin A, antioksidans ključan za izoštreno pamćenje. Mozak oksidira i stvara više slobodnih radikala od ijednoga drugog organa, pa mu treba dodatni antioksidans u vidu vitamina A. Cink je jedan od najzastupljenijih elemenata u tragovima u mozgu, a njegov nedostatak ima veze s depresijom, oslabljenim pamćenjem i senilnošću.  

ZA ENERGIJU: bjelančevine
Glavni su izvori potpunih bjelančevina (proteina) namirnice životinjskog podrijetla, osobito puretina, morski plodovi s manjim udjelom masti, jaja, nemasno mlijeko, jogurt i sirevi, kava, prokulica i soja, a u manjoj mjeri žitarice, grah, orasi, bademi i sjemenke.

Zašto su bjelančevine važne? One se pri probavi razgrađuju na aminokiseline, a od aminokiseline tirozin organizam proizvodi dopamin, noradrenalin i adrenalin, tri kemijske tvari koje povećavaju energiju, volju i živost.

* Ako ste umorni, bezvoljni i pospani, izbjegavajte ugljikohidrate. Oni dodatno opuštaju i navode na san ili izležavanje.

 

zdravduh @ 05:35 |Isključeno | Komentari: 0
petak, studeni 30, 2007
LJUBAV - TA OKRUTNA KEMIJA

Biti sretno zaljubljen divan je osjećaj, jedan od najljepših koje je čovjeku omogućila evolucija. A biti nesretno zaljubljen? Ili ne moći se zaljubiti?
Ljubav je evolucijski mehanizam koji su čovječji geni tijekom milenija razvili radi produženja vrste i stvaranja malih kompaktnih ljudskih zajednica čija je svrha olakšavanje ljudskog opstanka.  

Ima mnogo vrsta ljubavi, ali svima je zajednička želja za trajnim kontaktom s predmetom ljubavi. U ljubavi ima i egoizma i altruizma i teško je reći što od ovog dvojeg preteže. Možda ipak egoizam: čak se i činovi najveće požrtvovnosti u korist drugoga mogu protumačiti egoističkim porivom: "ako te ne mogu imati uza sebe, ni moj život nema smisla, pa ću radije umrijeti spašavajući te."

Koliko je puta nesretni zaljubljenik čuo savjet - "što je se ne okaneš, zar ne vidiš da te ne voli", Ili, koliko puta su nekome rekli "zašto se u nekoga ne zaljubiš, umjesto da samo kukaš što si sama."

Ne bi li bilo divno moći se zaljubiti po volji, kad god se osjetimo osamljenima? I to ne u bilo koga, nego u osobu koja nas najviše voli i koja bi nam objektivno mogla pružiti najviše? I odljubiti se, po volji, čim nam druga strana počne praviti probleme?

Odgovor je jednostavan: evolucija se odvija kroz selekciju, a selekcija se odvija kroz borbu. Za ostvarivanje glavnog cilja evolucije - produženja vrste - nije bitno da si baš svaki pojedinac nađe para, a kamoli da u ljubavi bude sretan. Dovoljno je da se to dogodi većini pojedinaca, a oni koji ostanu ljubavno prikraćeni moraju se sami snaći - evolucija se ne bavi manjinama i iznimkama.

Da bi prenio svoj genetski kod na iduće pokoljenje, svaki gen mora "dokazati" da je dovoljno dobar, a to se događa kroz borbu za seksualnog partnera. Ljubavna privlačnost najvažniji je adut u toj borbi, a taj je adut biokemijskog karaktera.

Naime, sposobnost jedinke da privuče i "osvoji" drugu jedinku sastoji se ponajviše od moći da u drugoj jedinki izazove izvjesne biološke procese, koji će ovoj izazvati želju za bliskošću. Emocija ljubavi skup je električnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u organizmu pojedinca, a "voljena osoba" je ona koja je tom pojedincu izazvala dotične procese, zvane "osjećajima". Sva ona stanja svojstvena pojedinoj fazi ljubavi - nemir, strah, želja, borbenost itd. imaju svoju biološku podlogu.

Zaljubljivanje - vodopad hormona

Proces zaljubljivanja spolno zrele osobe teče, u većini slučajeva, predvidljivim tijekom i s minimalnim utjecajem voljne komponente.

Jedna osoba osjeti privlačnost prema drugoj onda kad joj ova izazove osjećaj ugode i želje, bilo vizualnim podražajem (prije svega fizionomijom), bilo nazalnim podražajem, što znači djelovanjem feromona. Ove molekule, koje luče ljudska i životinjska tijela, proizlaze iz spolnih hormona i služe za razmjenu informacija o međusobnoj seksualnoj kompatibilnosti jedinki. Kad nečiji feromoni, nakon što su kroz olfaktorni sustav prodrli do mozga, izazovu osjećaj privlačnosti, doživljavamo spoznaju da nam se druga osoba sviđa u spolnom smislu.

Kad nam se netko dopadne, mreža neurona između čeonog režnja i moždanog debla počinje proizvoditi hormone ugode, čija je aktivnost tim jača što nam je predmet sviđanja bliže. Jedan od bitnih hormona koji čine da nam se netko sviđa zove se feniletilamin (kratica PEA), koji među ostalim smanjuje apetit i potrebu za snom. Ubrzo nakon nastanka privlačnosti, otkrivamo da nam prisustvo dotične osobe ili neki znak da se i mi njoj sviđamo pojačava osjećaj ugode, a da nam njeno odsustvo uzrokuje osjećaj duševne boli.

U muškaraca se zatim uzburka testosteron, koji jače podražuje mozak i druge organe, stvarajući želju za tjelesnim dodirom. Uz testosteron budi se i hormon stresa adrenalin, koji nas čine spremnima na borbu da bismo ustrajali u udvaranju i odagnali eventualne suparnike koji također pretendiraju na istu osobu. Zajedno s feniletilaminom, taj nam hormonalni koktel smanjuje potrebu za hranom i spavanjem, jer za vrijeme ljubavnog osvajanja nije svrhovito gubiti vrijeme na manje bitno.

U organizmu zaljubljene žene događa se srodna biokemijska reakcija, s time da kod nje jače radi ženski spolni hormon estrogen, iako i u žena testosteron igra izvjesnu ulogu u spolnom životu.

U tipičnoj ljubavnoj vezi, ako je sviđanje obostrano, nakon nekoliko susreta doći će do spolnog čina, pri kojemu tijela luče višestruko povećane količine oksitocina. Ovaj višenamjenski hormon između ostalog sudjeluje u spolnom zadovoljstvu i dodatno povezuje partnere tako što im programira mozgove da se i prilikom kasnijih susreta sjećaju užitka koji su doživjeli jedno s drugim.

Dok je koktel feniletilamina i spolnih hormona svojstven prvoj ljubavnoj fazi, oksitocin, zvan i ljubavnim "hormonalnim ljepilom", prevladava u organizmima sretno zaljubljenih parova u fazi konsolidacije.

U poodmakloj fazi veze, kod muškaraca opada nivo testosterona, jer u pravilu više nije nužna borba za osvajanje partnera i za ostvarivanje ekskluziviteta ljubavnog odnosa. 

Jednosmjerne ljubavi

 

Nisu sve ljubavi sretne, jer međusobno izazivanje hormonskih reakcija nije uvijek simetrično. Mnogi puta jedna osoba ne uzvraća naklonost drugoj, ili jednom od partnera ljubav "ispari" prije nego onom drugom. Postoje i ljudi koji se rijetko, ili čak nikada ne zaljube. Takvi nažalost dobivaju tuđe zajedljive komentare kao da su za nešto krivi, kao da su se sami odlučili za stil života bez ljubavi.

Sposobnost doživljavanja ljubavi ovisi o funkcioniranju živčanog sustava, a ono je u najvećoj mjeri uvjetovano genima. Nečiji je organizam od začeća programiran tako da luči manje "ljubavnih hormona", netko pak ima manjak testosterona, pa je manje dopadljiv suprotnom spolu, a ujedno i manje borben i prodoran. Netko je možda i rođen s normalnim genetskim mehaniznom za ljubav, ali može postati nesposoban za ljubav ako mu jak stres poremeti tjelesnu fiziologiju i pritom usmrti živčane stanice u moždanim centrima za ljubav.

 

Najbolje što možemo učiniti ako nam netko "beznadno" odbija uzvratiti ljubav jest da prilagodimo tome svoje ponašanje i da se udaljimo od te osobe da bismo se uklonili od izvora boli. A možemo se poslužiti i većim količinama čokolade - i ona potiče lučenje feniletilamina, pa diže raspoloženje i pruža osjećaj sretne zaljubljenosti čak i kada nikoga nema u blizini.

Ljubavna ovisnost

Ako se osoba koju volimo udalji od nas, ili nas odbija, uskraćuje nam izvor ugodnih podražaja, što se manifestira nemirom, tjeskobom, potištenošću i drugim neugodnim doživljajima svojstvenim apstinencijskoj krizi, kakvu osjeća pušač kad ostane bez nikotina ili narkoman bez opijata.

zdravduh @ 23:12 |Isključeno | Komentari: 0
HORMON SEKSUALNOSTI I AGRESIJE
 
Hoće li muškarac biti uspješan ljubavnik ne ovisi o njegovu intelektu, dobroj volji, poštenju ili dobroti, nego o djelovanju nekoliko kemikalija na mozak. Prije svih - testosterona

Jeste li se ikad zapitali zašto nasilni, beskrupulozni i bezobzirni muškarci imaju bogatiji ljubavni i spolni život od nježnih, osjetljivih i dobroćudnih muškaraca? Pa, razlog je to što su oni prvi - muževniji. Logično, što je muškarac muževniji, to u većoj mjeri privlači žene. A ono što muškarca čini muževnim je iznad svega - testosteron, glavni muški spolni hormon. Napokon, ono što određuje količinu testosterona u organizmu svakog pojedinca jesu geni. 

Hormoni stvaraju emocije

Pretpostavka da životni sokovi, to jest hormoni, oblikuju naše raspoloženje, osjećaje, razmišljanja i postupke stara je tisućama godina, no tek su posljednjih desetljeća medicina, a posebno psihijatrija, neuroznanost i psihofarmakologija došle do dokaza o utjecaju hormona na ljudski središnji živčani sustav.

Mjesto gdje boravi naša psiha je mozak, odnosno središnji živčani sustav, a hormoni su jedan od ključnih sastojaka psihe. Sve naše misli i osjećaji biološki su fenomeni: djelovanje molekula i električne struje na neurone, a testosteron je jedna od najvažnijih molekula koje operiraju u našem organizmu.

Testosteron utječe na svaki aspekt života. Daje veću otpornost na stres, umanjujući osjećaj straha od negativnih posljedica i štiti od duševnih boli ako se takve posljedice ipak ostvare. S druge strane, čini ljude manje suosjećajnima i osjetljivima na tuđe patnje. Zahvaljujući tim osobinama, ljudi s više testosterona manje poštuju propise, češće rješavaju razmirice šakama ili oružjem, vole brze automobile i pustolovine te rado ulijeću u neizvjesne situacije. 

Dječaci u pubertetu s visokom razinom testosterona doslovno su zločestiji i neukrotiviji od prosjeka, a kao odrasli mogu se nesmetano baviti opasnijim i bolje plaćenim zanimanjima kao što su politika, sport, estrada, medicina, vojska, pravo, visoki biznis ili kriminal. Oni koji usput ne zaglave, zarade i mnogo novca, što je dodatni afrodizijak koji izvanredno djeluje u sprezi s testosteronom.

Libido ovisan o kemiji

Hoće li muškarac biti privlačan i uspješan ljubavnik, ne ovisi o njegovu intelektu, dobroj volji ili odluci, poštenju ili dobroti, nego o djelovanju nekoliko kemikalija na mozak, o kojima on ne mora ama baš ništa znati. Najvažnija od tih kemikalija je testosteron, bilo da ga imamo u velikoj količini, ili kad ga imamo ispod normale.
Prvo, zahvaljujući testosteronu muškarac ima veći spolni potencijal. Spolni potencijal uključuje privlačenje i osvajanje partnera, spolnu želju, učestalost i trajanje spolnog odnosa te zadovoljavanje sebe i partnera tijekom snošaja. Svaki muškarac vrlo rano, najkasnije na početku puberteta, uviđa koliku spolnu sposobnost posjeduje i kako okolina na njega reagira - sa simpatijom, ravnodušno ili s odbojnošću. Muškarac s više testosterona otkriva povećanu potrebu za seksom još u fazi autoerotike i na temelju spoznaje koliko se često uzbuđuje i zadovoljava, instinktivno zna da će biti u stanju kvalitetno zadovoljavati i djevojke.

Ta spoznaja pak potiče samopouzdano ponašanje u odnosu prema potencijalnim partnericama i suparnicima. Prema muškarčevu samopouzdanju žena uglavnom ispravno zaključuje o njegovu libidu i potenciji, s time da samopouzdanje nije nešto što se može stvoriti po volji ni uspješno odglumiti.

Zašto se samopouzdanje ne može u cijelosti odglumiti? Zbog mirisa. Svatko je u stanju, uglavnom nesvjesno, ocijeniti nečiji seksualni potencijal zahvaljujući feromonima. Muškarac (a u manjoj mjeri i žene) luče molekule svojih hormona, pa i testosterona, kroz pore, a okolina te eterične izlučevine (feromoni) opaža putem osjetila njuha. Feromoni nemaju mirisa u užem smislu, no ipak utječu na moždanu aktivnost. Posljedica je da prema osobama koje imaju visoku razinu hormona suprotnog spola u pravilu osjećamo privlačnost, čak i ako nam njihova fizionomija nije po volji.

No, testosteron utječe i na sam vanjski izgled, a ne samo na spolni potencijal i na sastav feromona. Muškarci s više testosterona u prosjeku su mišićaviji, bolje građeni i u boljoj formi, i to ne samo zato što su skloniji sportu.
Takvi su muškarci (baš kao i testosteronske žene!) dlakaviji od prosjeka svog spola. Čak i kad se svakodnevno briju, na testosteronskim je muškarcima vidljiva njihova muževna dlakavost, koja evolucijski upravo i služi za privlačenje suprotnog spola. Testosteron, napokon, oblikuje i crte lica - oštrije crte i jače jabučice još su neki signali prisustva veće količine muškoga spolnog hormona.

Upoznajmo hormon snage, nasilja i seksa 
 
Testosteron je muški spolni hormon (androgen), koji u manjoj mjeri imaju i žene. Što više testosterona muškarac ima, to je snažniji, mišićaviji, samouvjereniji, borbeniji i spolno moćniji.
I muškarci i žene proizvode testosteron; muškarci u testisima i nadbubrežnim žlijezdama, a žene u jajnicima i nadbubrežnim žlijezdama. Muškarci luče vrlo velike količine testosterona, prosječno 260 - 1000 nanograma na decilitar krvne plazme, a žene 15 - 70 nanograma. 

U prvim tjednima nakon začeća embriji su aseksualni. Oko šestog tjedna trudnoće, prisutnost Y kromosoma kod muškog spola potiče lučenje testosterona, koji utječe na formiranje penisa i testisa. U vrijeme puberteta događa se nova erupcija ovog zanimljivog hormona, koja dovodi do produbljenja glasa, povećanja mišićne mase i izbijanja dlaka. U to vrijeme koncentracija testosterona u krvi može dostići i 2000 nanograma na 100 ml krvne plazme. 

Način kako muško tijelo iskorištava raspoloživi testosteron ovisi o broju receptora u organizmu pojedinog muškarca te o smještaju tih receptora. Tako se kod muškaraca s velikim brojem receptora na ključnim mjestima ostvaruju svi učinci testosterona, čak i onda kad ga proizvode u manjim količinama.

Testosteronski preparati?

No, ako muškarac ima receptore za testosteron na žlijezdama lojnicama, umjesto na folikulama dlaka, neće biti pojačano dlakav, već će imati izrazito masnu i problematičnu kožu.
Ako testosteron donosi prevagu u svakodnevnom životu, zašto onda ne bi svi muškarci svakodnevno uzimali testosteron kao B-kompleks ili ginseng? Ili, barem oni kod kojih je deficitaran iz genetskih razloga ili zbog podmakle životne dobi.

Testosteronski preparati postoje, međutim njihova je upotreba mnogo manje preporučljiva u usporedbi s hormonalnom terapijom za žene. Uzimanje testosterona kroz injekcije, flastere ili gel ne opskrbljuje organizam onako precizno i uravnoteženo kao što je slučaj kod prirodne proizvodnje ovog hormona kod osoba koje ga imaju u granicama normale. Osim te neuravnoteženosti, koja izaziva nagle poraste i padove u agresivnosti, samopouzdanju i spolnoj želji, postoji mogućnost ubrzanja rasta tumora prostate, ako je on već nastao.

Trostruki antidepresiv

Testosteron je prirodan antidepresiv na tri načina. Primarno, on već i biološki djeluje tako da pruža dobro raspoloženje, potiče optimizam, hrabrost i libido. Sekundarno, pojedinca čini privlačnim suprotnom spolu, a spoznaja privlačnosti opet povisuje raspoloženje, optimizam, hrabrost i libido. Tercijarno, osoba s visokim testosteronom nadmoćna je suparnicima utoliko što se u većoj mjeri služi silom i zastrašivanjem, te u prosjeku brže i lakše dolazi do željenih vrijednosti (ili, iznimno, do zatvora, no visokotestosteronski muškarci i na tom se mjestu osjećaju bolje od drugih).

Obrnuto, muškarac koji ima abnormalno nisku razinu testosterona ne samo što ne može računati na taj prirodni antidepresiv, nego je smanjeno privlačan okolini, što na njega djeluje stresno i demoralizirajuće. Napokon, slabiji je i mekši od suparnika, pa teže i sporije dolazi do životnih blagodati (imovine, seksa, obitelji), zbog čega opet trpi stres, koji izaziva tjeskobu i depresiju.
Riječ je, dakle, o začaranim krugovima. "Pravi" se muškarci bolje osjećaju već i zbog biološkog učinka samog hormona, uz to lakše ostvaruju ciljeve, što im omogućuje da se još bolje osjećaju. Kod "slabijih" muškaraca sve je upravo obrnuto.

Veća sklonost riskiranju

Način na koji priroda ograničava ovu spiralu sreće kod "testosteronskih tipova", odnosno depresije kod onih sa sniženim testosteronom, je različita sklonost riziku. "Testosteronci" imaju reduciran strah i veću sklonost riskiranju, pa stoga i veću mogućnost da pretrpe gubitak, u materijalnom, medicinskom ili zakonskom smislu. S druge strane, oni s manje testosterona oprezniji su, manje riskiraju i više planiraju, pa zato i rjeđe doživljavaju katastrofu.
Naravno, nije sve u genima, a pogotovo ne u hormonima. Osim potencije, postoji i inteligencija, a na razvoj naše psihe utječe i okolina. Međutim, kakav će utjecaj na nas izvršiti okolina ne ovisi o našim postupcima, barem ne u djetinjstvu, kad je potencijal okoline na formiranje našeg organizma najjači.
Ako su geni temelji naše osobnosti, onda su vanjski utjecaji u ranoj fazi života (u prvih 12 godina) nadogradnja, no ni na jedno ni na drugo nemamo nikakva utjecaja. Ispostavlja se da je svatko od nas već formiran kao osoba prije trenutka kad stječe bilo kakvu kontrolu nad vlastitim životom. Vrlo nepravedno, no barem znamo da nema smisla predbacivati onima koji nisu imali sreće da budu obdareni sretnim životnim okolnostima - ili dovoljnom količinom testosterona.

Jeste li znali?

- Testosteron raste nakon sportske aktivnosti, osobito ako ste u njoj postigli dobre rezultate, npr. savladali protivnika ili ostvarili zadani cilj. Zanimljivo, i kod navijača testosteron raste dok njihov natjecatelj pobjeđuje, no opada u slučaju poraza.
- Oženjeni muškarci imaju nižu razinu testosterona, jer više nisu u "lovu", a tek rastavljeni višu razinu, zbog pojačane aktivnosti na traženju nove partnerice.
- Koncentracija testosterona u krvi zdravog muškarca tijekom dana varira. Najviša je oko 8 sati ujutro, zbog čega se pripadnici snažnijeg spola često bude u stanju uzbuđenja, a navečer pred spavanje ta se razina smanjuje na polovicu.


zdravduh @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 26, 2007
PROBLEM SAMOUBOJSTVA U HRVATSKOJ

U kratkom razdoblju u proljeće 2004. dvije osobe bacile su se s tornja zagrebačke katedrale, što nakratko potaknulo val javnih rasprava o tome zašto se ljudi ubijaju. Nakon nekog vremena rasprave su utihnule, a ljudi su se nastavili ubijati u tišini. Nedavno su se, također skokom u dubinu, ubile dvije djevojčice na Rabu. I opet je to izazvalo šok i čuđenje, kao da ljudi ništa nisu naučili o motivima suicida. Tragično, malo tko suosjeća sa samoubojicama i malo je tko svjestan da ih je na taj krajnji čin navela neizdrživa patnja.

U Hrvatskoj se u zadnjem desetljeću svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, ali to je samo vrh ledene sante. Na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja (po američkim statistikama, čak osam), a na svakog tko pokuša samoubojstvo postoje još tri osobe koje o suicidu razmišljaju ili ga planiraju. To su deseci tisuća hrvatskih građana čiji je život toliko bolan da su ga se voljni odreći unatoč tome što zive u kulturi koja život nametljivo propagira kao "najveći dar".

Suicid je jedan od najslabije i najpogrešnije shvaćenih ljudskih postupaka. Između ljudi kojima je suicid prihvatljiva opcija i onih koji se nikad nisu poželjeli ubiti ili općenito umrijeti postoji, zasad, nepremostiv jaz, koji onima prvima samo pogoršava osjećaj očaja i bespomoćnosti te ih gura bliže smrti. 

Suicid nije ludilo već PATNJA

Večina doživljava suicidalne ljude kao umno poremećene osobe, koje se hoće ubiti jer su "izgubile razum pa ne znaju što cine." Dio javnosti pak poima samoubojice kao "slabice", "kukavice" ili "sebičnjake". Sva su navedena shvaćanja duboko pogrešna, neutemeljena i nemoralna te ukazuju ne samo na neiformiranost, vec i na bešćutnost vecine. Zamislite da netko izjavi da su ljudi u invalidskim kolicima "lijenčine" jer stalno sjede? Do takvih komentara ne dolazi, jer je invaliditet u pravilu lako uočljiv, pa kao takav izaziva veći stupanj sućuti kod okoline.

S druge strane, ono što čovjeka navodi na suicid, ili općenito na želju za smrću, nije vidljivo prostim okom pa okolina često ne zna da je osobu nešto mučilo prije no što ona pokuša ili izvede samoubojstvo. Kad se to napokon dogodi, najčešće su reakcije sasvim neprimjerene: čudjenje u stilu "pa zašto je to učinio, a bio je tako dobar i miran mladić", prezir ("sigurno je bila luda") ili osuda ("kukavica, gorjet će u paklu") . Takve reakcije pogoršavaju stanje onima koji su u početnim stadijima suicidalnosti, jer im sugeriraju da se zapravo nemaju kome obratiti niti na koga osloniti.


Jedni se ubijaju, drugi čude

U Hrvatskoj javnost misli da je suicid problem samo onda ako je izvršen, a da je problem riješen ako se čovjeka spriječi u izvođenju samoubojstva - što god se dalje s njime zbivalo. Drugim riječima, neka čovjek i dalje nesmetano trpi patnju koja ga je na suicid tjerala, samo da okolina tu patnju ne vidi. Takav neljudski stav proizlazi iz nepoznavanja uzroka suicida. Taj se stav, koji samo pospješuje suicid, može izmijeniti pravilnim informiranjem javnosti o svim aspektima tog fenomena.

Za početak, korisno je znati da je suicidalnost prvenstveno medicinsko pitanje i to večinom psihijatrijsko i analgetsko-anesteziolosko. Medicina smatra da približno 60-65% samoubojica otpada na osobe s depresijom (simptomi su potištenost, tuga, očaj, beznađe), zatim 30% na razne oblike anksioznosti (tjeskoba, zabrinutost, uzrujanost, strah), a ostatak na osobe koje pate od neizdrživih tjelesnih bolova. 

Kriva je bol

Dakle, čujete li da je netko izveo ili pokušao samoubojstvo, ono što možete sa stopostotnom sigurnošću zaključiti jest da je trpio neizdrživu patnju, bilo da se radilo o tzv. duševnoj boli, to jest o boli koju uzrokuje poremečaj rada mozga, ili o tjelesnoj boli, odnosno onoj čije je mjesto moguće "pokazati prstom".

Pritom je sasvim nevažno kakve su bile samoubojičine životne okolnosti niti je bitno mislite li vi da su dotične okolnosti bile opravdani ili neopravdani motivi za samoubojstvo. Naime, ne reagira svačiji organizam jednako u istovjetnim životnim uvjetima, zbog toga što ljudi imaju vrlo različitu biološku otpornost na stres. Nekome gubitak voljene osobe, slobode ili sredstava za život može uzrokovati kliničku depresiju sa suicidalnim sklonostima, dok drugome jednake okolnosti izazivaju samo prolazni nemir ili iritaciju, a možda i potrebu nanošenja boli okolini. Jer, neki se baš tako liječe.

Ublažavanje problema suicida ovisi direktno o informiranju javnosti o biološkoj prirodi tzv. psihičkih bolesti poput depresije i tjeskobe, o prepoznavanju simptoma i mogućim terapijama. Temeljitom kampanjom osvještavanja javnosti te obučavanja liječnika primarne zaštite i psihijatara nordijske su zemlje od kraja osamdesetih smanjile stopu samoubojstava za 40%, a u proteklom desetljeću ta stopa opada i u Mađarskoj. Usporedo su u upotrebu uvođeni djelotvorni i dobro podnošljivi antidepresivi nove generacije. Masovna i dugotrajna kampanja informiranja o depresiji apsolutno je nužna u Hrvatskoj, jer će u suprotnom stopa suicida i dalje biti dramatično visoka, dok će oboljeli nepotrebno trpjeti patnje koje se daju ublažiti ili čak ukloniti nakon nekoliko tjedana terapije. Ukratko, i dalje će se jedni ubijati, a drugi čuditi i osuđivati.


SUICID: CRNA STATISTIKA

- Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca

- Muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena

- Na svaki izvršeni suicid dolazi osam pokušaja samoubojstava*

- U Hrvatskoj broj godišnjih suicida varira između 900 i 1100.

- U Britaniji se godišnje oko 4500 ljudi ubija zbog neliječene depresije

- U SAD se 1998. ubilo 30.750 ljudi - 1,7 puta više no što je bilo žrtava ubojstava

- Samoubojstvo je u SAD 11. najčešći uzrok smrti, a 3. uzrok smrti u populaciji od 15-24 godine


ZABLUDE O SUICIDU

- Ubijaju se samo luđaci. Izgube razum i ne znaju što rade, pa se ubiju

- Ubijaju se slabići koji se ne mogu suočiti sa životnim problemima

- Ubijaju se kukavice


ISTINE O SUICIDU

- Samoubojstvo, bilo da je izvršeno ili pokušano, nije posljedica ludila, nego dugotrajne neizdržive patnje

- Najčešći su uzroci samoubojstva neliječena depresija ili anksioznost, moždane bolesti koje izazivaju teške duševne patnje

- Nezainteresiranost, neinformiranost i bešćutnost okoline pogoduju samoubojstvima


Tekst u izvornom obliku napisao: Ozren Podnar, prof.
zdravduh @ 23:34 |Isključeno | Komentari: 0

Pacijenti koji nam nisu dragi

Osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih

Riječ "simpatija" dolazi od grčkog korijena "pathos", što označava osjećaje ili osjete, te od prefiksa "syn",  koji označava zajedništvo ili bliskost.
Dakle, simpatija znači afinitet, privrženost, pozitivan osjećaj prema nekome. Antipatija je, pak, nesklonost, odbojnost, averzija.

Simpatičnost je moć izazivanja pozitivnih emocija kod druge osobe, ali bez buđenja seksualne želje. Iako simpatična osoba može biti i seksualno poželjna, to je druga, nepovezana značajka. Simpatična osoba ima brojne prednosti u društvu, jer je sposobna navoditi druge da joj budu pri ruci, da se s njome druže, da joj izađu u susret i pruže neki ustupak ili pogodnost.
A tko je antipatičan? Svakako onaj koji namjerno maltretira druge uvredama, ismijavanjem, ponižavanjem ili nekim drugim načinom nanošenja bola. Antipatičan je i onaj tko se razmeće svojom imovinom ili moći, pa i onaj tko je vrlo uspješan i zavidimo mu. No, jeste li ikad pomislili da antipatičnima doživljavamo i ljude koji nikome ne čine ništa nažao, ali su nam odbojni jer nas svojom prisutnošću opterećuju, umjesto da nas zabavljaju?

Tužan si? Sorry, žurim. 
Nisu zločesti moćnici ili razmetljivi bogataši ti koje okolina najčešće odbija i zanemaruje, jer pred takvima imamo interesa glumiti da nam se sviđaju. Obrnuto, najčešće odbijamo ljude koji su tužni, tjeskobni, zabrinuti ili uzrujani. Tko je često u takvom stanju, ima izvrsnih izgleda redovito biti odbijan te stoga izoliran i usamljen. S takvim ljudima malo tko se želi družiti, osim nakratko iz pristojnosti, do prve prilike da im kažemo: "Oprosti, žurim".
Ovo je priča o diskriminaciji ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti. Dok čak i psihotični (sumanuti) bolesnici uživaju neko razumijevanje od prosječna čovjeka, osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih. Naime, osobe koje su namrštene, zabrinute, uzrujane i stidljive prosječnom su čovjeku odbojne i on će njihovo društvo izbjegavati, bez obzira na to kakvu će im bol takvim ophođenjem nanijeti.

"Ne volim se družiti s M., jer je iskompleksirana i frustrirana. Ne smiješ joj spominjati seksualne teme, jer se ona nema čime pohvaliti. Lako se vrijeđa i katkad se rasplače. Draža mi je V., jer je vesela, priča viceve, brije, ide na plesnjake i općenito je jako pozitivna."
"Jučer sam sreo J. u gradu i jedva ga se riješio. Pričao mi je o bolesnoj ženi, o svojoj artrozi i o otkazu koji mu prijeti. Što ću mu ja? Sva sreća, poslije je naišao Z., pa smo otišli na cugu i brijali o curama, nogometu i autima. Z. je fakat cool, s njim je uvijek zabavno i ne baca me u bed kao D", tipični su načini na koje pred sobom opravdavamo diskriminaciju osoba koje nam nisu zabavne.


Bi li se išta promijenilo u vašem stavu prema "napornima" kad bismo vam rekli da su te osobe takve zbog toga što su bolesno nesretne? Kako biste s njima postupali kad biste znali da njihova tužna ili zabrinuta lica potječu upravo od tuge ili briga koje ih more? Da se mršte, jadikuju ili plaču zato što su pojačano osjetljive na stres i da im bezobzirnim ponašanjem nanosimo dodatnu bol?

Budimo obzirni prema onima koji pate
Osoba koja je trajno loše raspoložena takva je zato što boluje od depresije ili anksioznosti, stanja na koji ne može utjecati snagom volje. Ljudi koji izbjegavaju ili na drugi način šikaniraju depresivne ili anksiozne čine jednak grijeh kao kad bi u autobusu odbili ustupiti mjesto invalidu te ga prepustili nekom zgodnom i zdravom. Najlakše je osjetljive, tužne i pesimistične ljude kvalificirati kao teške i naporne te ih izbjegavati da nas ne opterećuju. No, riječ je o ljudima koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i kojima je neobično važno da ih drugi prihvaćaju i saslušaju, da im ponude podršku i utjehu.
Simpatičnost, pak, proizlazi iz dobrog raspoloženja, pozitivnih emocija i visoke otpornosti na stres. Simpatičnima doživljavamo ljude koji nas razonode, zabavljaju i rasterećuju, a to su redovito oni koje su i sami veseli i neopterećeni. Ne govore o patnjama izgladnjelih u Darfuru, o zatočenicima u Guantanamu, o silovanim, ucviljenim i osamljenim. Oni pričaju o vedrim detaljima iz svakodnevice. Zašto baš o tome? Zato što ih upravo to i zanima. Kad bi im na umu bili mučniji aspekti života, tada bi o tome i razgovarali, a na licu im ne bi bio bezbrižan smiješak, nego zabrinutost i gorčina. Dakako, tada ne bi bili dobro raspoloženi, "pozitivni" i neopterećeni. I ne bi bili simpatični.

Svladati društvene vještine
Nesretni ljudi mogu biti previše šutljivi ili previše pričati o svojim problemima. To je razumljivo, kao što je razumljivo zašto oboljeli od šećerne bolesti izbjegava šećer. Nažalost, ni šutljivost ni jadanje nisu privlačni prosječnom čovjeku. Nesigurnošću, osjetljivošću, pesimizmom, jadikovanjem i bespomoćnošću nesretni ljudi okolini idu na živce te ih se nastoji što prije riješiti. Nema dvojbe, to je vrlo nehumano i nepošteno, ali je i realnost koju valja prepoznati. S druge strane, mnoge depresivno-anksiozne osobe zapravo žude za društvom. Proturječje je upravo strašno: ljudi kojima jako treba društvo najčešće bivaju odbijani i zapostavljani!
Istraživanje je pokazalo da je podrška drugih ljudi ljekovita za depresivne i anksiozne te da smanjuje izglede za nastanak tih bolesti u budućnosti (Bennett i Bates, 1995.). No, kako doći do bolje društvene podrške, to jest do brojnijih i prisnijih prijateljskih odnosa? Osim što je nužno podvrgnuti se liječenju depresije i anksioznosti, potrebno je usvojiti nekoliko korisnih spoznaja i vještina radi uspješnijeg snalaženja u društvu.

  • Kad se s nekim upoznajete, pokušajte se pokazati u zabavnom i neopterećenom svjetlu. To nije lako ako ste u depresiji, ali ćete tako lakše uspostaviti trajniji i dublji odnos, koji će, pak,  imati blagotvorna utjecaja na vaše zdravstveno stanje.
  • Naučite ležerno i neobvezno razgovarati o površnim temama. Tako se razbija led i otvara put mogućem prisnijem odnosu.
  • Nemojte prebrzo otkrivati podatke o sebi, osobito ne svoje slabosti.
  • Ne navodite razgovor na teške i turobne teme iz svijeta i društvene nepravde. Mnogi su ljudi površni, bešćutni i nezainteresirani za tuđe patnje.
  • Nemojte u razgovoru biti nametljivi. Ne ulazite u svađe radi dokazivanja svoje točke gledišta. Depresivni ljudi mogu biti vrlo realni i izrazito u pravu u pogledu životnih istina, ali im to ne donosi mnogo simpatija.
Tražimo li od vas da glumite? Da, ali ta je gluma na vašu korist jer vam pomaže da se umrežite s ljudima, makar oni ne bili idealni za vas. Možda nećete brzo naći nekog tko vas u potpunosti razumije i kome nije nimalo teško slušati o vašim problemima, ali je bolje imati i relativno površnog prijatelja i sugovornika nego nikoga.

Tko je depresivan, ne budi mu drug!?
Depresija i anksioznost biološke su bolesti koje se odvijaju u središnjem živčanom sustavu, ponajprije mozgu, a posredno negativno utječu na funkcioniranje drugih organa, uključujući srce, krvne žile i probavne organe.
Od depresije (potištenost, tuga, očaj, beznađe) boluje oko 200.000 ljudi u Hrvatskoj, a od nekog oblika anksioznosti (tjeskoba, strah, zabrinutost, uzrujanost) dodatnih 200.000 ljudi. Te su bolesti u zamaskiranom obliku prisutne i kod mnogih oblika ovisnosti, uključujući ovisnost o alkoholu i duhanu. Oko dvije trećine svih samoubojstava uzrokovano je depresijom.
Te bolesti mogu se liječiti psihofarmacima, psihoterapijom ili kombinacijom tih metoda, no većini oboljelih nikad se ne postavi ispravna dijagnoza, a kamoli da se ispravno i dovoljno dugo liječe.
Osobe koje boluju od depresije i anksioznosti karakterizira povećana osjetljivost, duševne boli, umanjena životna radost, oslabljena koncentracija i tjelesna izdržljivost, no okolina pred njih postavlja jednake obveze i očekivanja kao da su zdravi. Kad se takve osobe pokažu nesposobne udovoljiti kriterijima i očekivanjima okoline, ona ih odbacuje, ismijava, omalovažava, vrijeđa, ignorira ili na drugi način šikanira. Takvim okrutnim postupcima izvrgava ih dodatnim stresnim podražajima, koji redovito pogoršavaju njihovo zdravstveno stanje i tjeraju ih na dublje povlačenje iz društva.
Dok postoji izvjestan senzibilitet prema ljudima s uočljivim hendikepom poput sljepoće, gluhoće, oduzetosti, depresivni i anksiozni bolesnici najčešće ne mogu računati ni na minimum humanog odnosa. Mogu biti tretirani kao simulanti ili optuživani da su sami krivi za svoje stanje, tobože zato što se "dovoljno ne trude" ili zato što nisu donijeli "ispravne životne odluke."
Oni, međutim, zaslužuju tretman minimalno ekvivalentan tretmanu uobičajenom za ljude s drugim teškim i kroničnim bolestima koje uzrokuju patnju i ograničenja u normalnom obavljanju svakodnevnih poslova i dužnosti, socijalizaciji i ljubavnom životu.

Bolest u obitelji: Kad su uloge izvrnute
Kao što se nitko ne smije ružno ponašati prema nekome tko je depresivan ili anksiozan, tako nitko tko boluje od ovih bolesti ne smije maltretirati druge da bi mu bilo lakše. Onima koji druge zlostavljaju vlastita depresija ne može biti opravdanje te zaslužuju da im se uskrati društvo.

(Izvorno objavljeno u magazinu Vaše zdravlje, autor Ozren Podnar)

zdravduh @ 23:00 |Isključeno | Komentari: 0
petak, studeni 23, 2007
SIGMUND FREUD I NJEGOVE ZABLUDE 
 
Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji su nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume s kojima se pojedinac ne može nositi te ih spontano potiskuje u nesvjesni dio uma
Jeste li svjesni toga da ove godine obilježavamo 101 godinu od rođenja Sigmunda Freuda? Ako ne, ništa vam ne zamjeramo. Ne biste mnogo izgubili i da niste čuli za toga precijenjenog psihijatra. No, taj naturalizirani Bečanin bio je majstor samoreklame i marketinga, kojima je uspio stvoriti kult o sebi, a idućim pokoljenjima nametnuti komične teorije o seksualnosti i psihičkim poremećajima te dugometražnu terapijsku tehniku, čija djelotvornost nije ništa veća od stope spontanih izlječenja i oporavaka uz pomoć placeba.

Sigmund Freud, rođen kao Sigismund Schlomo Freud (Freiberg, 6. svibnja 1856. - London, 23. rujna 1939.) bio je austrijski liječnik, filozof i neurolog te utemeljitelj kontroverzne teorije i psihoterapijske tehnike psihoanalize.
Vjerovati u ispravnost glavnine Freudovih postavki danas je težak anakronizam, a liječenje psihičkih poremećaja psihoanalitičkom terapijom odavno je ustupilo mjesto mnogo djelotvornijim modernim sredstvima protiv depresije, anksioznosti i psihotičnih poremećaja.
No, Freudu moramo kao olakotnu okolnost priznati činjenicu da je djelovao u vrijeme psihijatrijskog srednjeg vijeka, bez tehnologije za prodor u mozak i proučavanje biološkog funkcioniranja mozga i središnjega živčanog sustava.
Od psihičkih oboljenja, Freud se osobito zanimao za histeriju, danas napuštenu dijagnozu, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala široku paletu smetnji, te za neurozu, koja je također u međuvremenu zamijenjena prikladnijim dijagnozama. Neuroza u većem dijelu odgovara danas prihvaćenom terminu poremećaja raspoloženja, među koje spadaju depresija i anksioznost.

DOBRODOŠLI NA KAUČ
Što bi Freud danas naučio?

Psihički poremećaji gotovo nikad ne nastaju na način na koji je Freud zamišljao.
Jak stres (trauma) doista je čest uzrok depresije i anksioznosti, ali nije nužno da ga je pacijent zaboravio ili potisnuo. Osoba se može savršeno, do u detalje, sjećati pretrpljenog stresa, a ipak biti teško bolesna. Također, depresija i anksioznost mogu biti posljedica aktualnog stresa, koji pacijent trpi u sadašnjem trenutku.
Čak i kad je osoba stvarno pretrpjela traumu te je zatim iz bilo kojeg razloga zaboravila, prisjećanje na nju gotovo nikad neće dovesti do izlječenja ili ublažavanja tegoba, kao što ni slomljena kost neće zarasti zato što bi se pacijent sjetio je li pao s kruške ili jabuke.
Psihijatrijski poremećaji mogu nastati i bez ikakve pretrpljene traume ili nerazriješenog konflikta. Mnogi ljudi obolijevaju zbog oštećenih (mutiranih) gena, makar živjeli u idealnim uvjetima.
Postoji niz drugih, rjeđih uzroka poremećaja raspoloženja, kao što su neprikladna prehrana (siromašna složenim ugljikohidratima), manjak kretanja ili dnevnog svjetla.
Freudova se psihoanaliza temelji na pretpostavci da na ljudsko ponašanje i osjećaje djeluju brojni čimbenici kojih ljudi nisu svjesni. Oni imaju potencijal učiniti ljude nesretnima, što se očituje kroz brojne simptome koji uključuju depresivnost, anksioznost, poremećenu ličnost, sniženo samopoštovanje itd.
Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji nalaze se nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume (osobito iz djetinjstva i iz odnosa s roditeljima). Oni su toliko bolni da se pojedinac ne može nositi s njima niti sa sjećanjima na njih, ali ne mogu biti jednostavno izbačeni iz uma, nego ih pacijent spontano "gura pod tepih", odnosno u nesvjesni dio uma.
Cilj je psihoanalize otkloniti "neuroze" te vratiti pacijentov oštećen ego u normalno stanje. Psihoanaliza se provodi kroz dugi niz seansi, po tri do pet puta tjedno, u trajanju od četiri do šest godina. Pacijent tipično leži na kauču i razgovara s psihijatrom, nabacujući što mu padne na pamet, prema nečelu slobodnih asocijacija i prepričavajući snove. Freud je snove i asocijacije smatrao ključevima za razumijevanje potisnutih konflikata te je vjerovao da oni imaju sposobnost izvući iz nesvjesnoga sjećanja na navodne potisnute traume i nerazriješene konflikte.
Na temelju prikupljenog tijekom tretmana, analitičar postavlja hipoteze o pacijentovoj prošlosti i sadašnjem životu. Terapeut odgađa priopćavanje svojih hipoteza i zaključaka pacijentu sve dok on i sam ne dođe do istih zaključaka. Otkrije li terapeut svoja zapažanja prerano, u pacijentu se javlja otpor prihvaćanju tih zapažanja. Prevladavanje otpora zahtijeva dodatno vrijeme i trud obaju sudionika, a kad pacijent prihvati zaključke, on nekim čudom biva automatski izliječen.

Freud i seks

Freud u razradi svog sustava mišljenja često služio likovima i zapletima iz antičkih mitova, tako da je pribjegao Sofoklovu "Kralju Edipu" ne bi li poručio da ljudsko biće prirodno teži incestu i objasnio kako je ta težnja potisnuta.
Tvrdio je da spolni život počinje manifestacijama koje se javljaju ubrzo nakon rođenja, a seksualni je razvoj podijelio u četiri faze: oralnu, sadističko-analnu, faličnu i genitalnu, od kojih je svaka obilježena specifičnim događajima.
Tijekom oralne faze, pojedinac je ponajviše usmjeren na stjecanje zadovoljstva potrebama usta, koja Freud shvaća kao prvu erotogenu zonu. U sadističko-analnoj fazi dijete traži zadovoljenje kroz agresiju i funkciju izbacivanja izmeta. U faličnoj fazi djeca postaju usmjerenija na svoja spolovila. U dječaka se, navodno, javljaju strah od oca i kastracije te Edipov kompleks, pri kojemu mašta o spolnim odnosima s majkom. Analogno Edipovu kompleksu, djevojčice razvijaju Elektrin kompleks, koji se očituje zavišću dječacima na njihovim penisima.
Zatim seksualni razvoj na neko vrijeme zastaje, te se zaključuje u genitalnoj fazi, u kojoj su svi elementi seksualne funkcije do kraja organizirani i koordinirani. Homoseksualnost je gurnuo u isti koš sa seksualnim perverzijama, tumačeći ih kao posljedice "pogrešaka u seksualnom razvoju."
Freudov psihosocijalni model mnogi su kritizirali i osuđivali. Neki su odbili njegovu ideju o seksualnosti u dječjoj dobi, o incestu kao "prirodnoj ljudskoj težnji" i o navodnoj ženskoj "zavisti" muškarcima na penisu.
Moderna medicina odbacuje i njegovu ocjenu homoseksualnosti kao poremećaja, no zahvaljujući velikom kulturnom utjecaju Freudovih teorija, u prvom su dijelu 20. stoljeća mnogi homoseksualci bili zatvarani u ustanove za duševno oboljele te "liječeni" psihoanalizom i srodnim tehnikama, od kojih su neke i danas u upotrebi među konzervativnijim terapeutima.
Proces traje sve dok pacijent ne izgovori ono što se podudara s terapeutovim hipotezama, a s obzirom na to da mogućih hipoteza ima na tisuće, razumljivo je da tretman traje godinama, uz golem utrošak pacijentova vremena i novca. 

Psiha? Čista biologija!
Od pedesetih godina prošloga stoljeća medicina je skupila mnogo dokaza da su svi psihijatrijski poremećaji biološkog, a ne psihološkog karaktera i da su posljedica kvara u neurofizološkoj funkciji središnjega živčanog sustava. Stres je najčešći okidač psihijatrijskih poremećaja, no on to čini biološkim djelovanjem na rad živčanog i endokrinog sustava, neovisno o pacijentovoj volji ili načinu razmišljanja.
Freudova teorija o izlječenju putem osvješćivanja navodno potisnute traume može modernim psihijatrima, upućenim u biološku podlogu psihičkih poremećaja, zazvučati iritantno, a misao na gomile pacijenata koji su u nedostatku lijekova primali psihoanalizu i neke od njezinih inačica može djelovati frustrirajuće. Primjerice, najdjelotvornije metode liječenja najtežih oblika depresije potpuno zaobilaze psihološki pristup i "udaraju" direktno u mozak - elektrostimulacija, stimulacija živca vagusa, dubinska moždana stimulacija, da ne spominjemo psihofarmake.

Majstor propagande, ne psihijatrije
Prije četrdesetak godina njemački je psiholog Hans Eysenck skupio i razmotrio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalitičke psihoterapije. Došao je do zaključka da psihoanaliza nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u većoj mjeri od spontanih izlječenja. Naime, u razdoblju od četiri i više godina, koliko traje psihoanalitički tretman, izvjestan postotak pacijenata doživi poboljšanje stanja i bez ikakve terapije.
Takva je spoznaja navela Eysencka da zaključi kako je "Freud nesumnjivo bio genij, ne znanosti, nego propagande; ne čvrstih dokaza, nego uvjeravanja".
Neki su autori kritizirali Freuda zbog krivotvorenja rezultata svojih istraživanja. Jedan od najslavnijih slučajeva uključuje Rusa Sergeja Pankejeva, koji je istražila novinarka Karin Obholzer. Pankejev je trpio od jake neuroze (depresivno-anksioznog poremećaja) i uzastopnih noćnih mora, koje su mu izazivale patnje i onemogućavali u normalnom funkcioniranju. Freud je iz Sergejevih snova zaključio da je pretrpio seksualnu traumu u djetinjstvu. Kad je Pankejevu priopćio navodni uzrok njegovih tegoba, on je navodno odjednom ozdravio.
No, istraživanja su pokazala malo drukčiji razvoj događaja. Pankejev se nikad nije oporavio, nego je do smrti išao na tretman kod drugih psihoterapeuta, a njegovo se stanje vremenom znatno pogoršavalo. Štoviše, Zaklada Sigmunda Freuda plaćala mu je mjesečnu naknadu tako da bi ostao skriven u Beču i da prijevara ne bi izašla na vidjelo.

zdravduh @ 03:49 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, studeni 14, 2007

Činjenica da znanstvenici već dugo pokušavaju (i uspijevaju) dokazati da nikotin izaziva ovisnost, iznenađuje i iritira. Kao da ta istina nije očigledna iz iskaza i ponašanja samih pušača! Korisno je, međutim, proučavanje fizioloških mehanizama putem kojih nastaje i održava se ova i druge ovisnosti: utvrđivanje tih mehanizama u konačnici će pomoći uklanjanju ovisnosti.
U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su napokon otkrili nekoliko moždanih struktura i supstancija koje sudjeluju u razvoju nikotinske ovisnosti te vjeruju da će uskoro iz tih spoznaja nastati i lijekovi za brzo odvikavanje od nikotina.


Dopaminska veza


Prošlo je ljeto skupina talijanskih znanstvenika na Sveučilištu u Cagliariju proučavala gdje u mozgu štakora nikotin proizvodi učinke. Kao što se očekivalo, nikotin je poticao lučenje dopamina, neurotransmitera povezanog s ugodom, libidom i ovisnostima. Jedan od lijekova za odvikavanje od nikotina je Zyban (bupropion), koji djeluje tako da pojačava djelovanje dopamina, čime ublažava apstinencijsku krizu pušačima na odvikavanju.
Voditelj studije Francesco Pontieri napisao je u magazinu Nature da "ima jakih dokaza da nikotin s ovisničkim drogama dijeli bitne neurokemijske i funkcionalne osobine, točnije sposobnost da selektivno povisuje prijenos dopamina i metabolizam u školjci nukleusa akumbensa."
Još je jedno istraživanje upozorilo na ulogu mezolimbičkog dopaminskog sustava, skupine moždanih struktura koja radi na "dopaminski pogon", a koju nazivaju centrom za ugodu. Prilikom istraživanja, liječeni ovisnici o kokainu imali su jaču moždanu aktivnost u mezolimbičkom dopaminskom sustavu kad su im pokazivane snimke ljudi koji uzimaju kokain, a ta je pojačana moždana aktivnost bila povezana s ponovnom pojavom želje za kokainom kod sudionika istraživanja. Moždana aktivnost u toj studiji snimana je tehnikom PET (tomografija pozitronskom emisijom).


Tajna je u insuli

Zimus su znanstvenici sa Sveučilišta Južna Kalifornija (USC) utvrdili koje je područje mozga bitno za razvoj ovisnosti o nikotinu. Riječ je o dijelu mozga zvanom insula (od lat. otok), koji je povezan s osjećajima i raspoloženjem. Insula prima i prerađuje informacije koje dolaze iz drugih dijelova tijela te igra važnu ulogu u nastanku različitih osjeta, poput gladi, boli i potrebe za uzimanjem droga.
Prema istraživanju, čiji su rezultati objavljeni u siječnju, pušači kod kojih je zbog bolesti ili ozljede oštećena insula gube potrebu za nikotinom te mogu brzo prestati pušiti bez ikakve apstinencijske krize. Do tih je zaključaka ekipa s USC-a došla proučavajući 69 pacijenata od kojih su svi bili pušači te su svi pretrpjeli neku bolest ili ozljedu mozga (primjerice, moždani udar). Ispostavilo se da je od 19 pacijenata oštećena bila upravo insula njih 13 (68 posto prestalo pušiti brzo i lako). Nitko od tih 13 nije više nikad osjetio poriv za paljenjem cigarete. Ostalih šest izjavilo je da im je potreba za pušenjem opala. Kod preostalih 50 pacijenata iz kontrolne grupe, dakle pušača kojima nije oštećena insula, nije bilo takvih učinaka na želju za pušenjem.
"Jedan je od najvećih problema kod svih ovisnosti kako zaustaviti neodoljivu potrebu za pušenjem ili uzimanjem neke druge droge", objasnili su Antoine Bechara i Anna Damasio s USC-a. "Ta potreba nestaje u trenu kod osoba koje su pretrpjele ozljedu insule."
Znanstvenike je obradovalo to otkriće, jer vjeruju da bi im moglo omogućiti da u skoroj budućnosti razviju još djelotvorniju terapiju protiv nikotinske ovisnosti na temelju lijekova koji bi kontrolirali aktivnost insule. Istraživanje je nadahnuto slučajem pacijenta koji je godinama pušio po dvije kutije cigareta dnevno. Ta mu je ovisnost trajala dok nije pretrpio moždani udar, koji mu je oštetio insulu. Odmah zatim prestao je pušiti, otkrivši da mu cigareta više ni na koji način ne poboljšava stanje, a da mu apstinencija ne uzrokuje nikakvu nelagodu.


Nikotin gori od alkohola?

Nikotin je bezbojna do blijedožuta uljnata tekućina (formula C10H14N2). Vrlo je otrovan te je nekoć korišten kao insekticid. Riječ je o drogi koja se prirodno nalazi u duhanu i glavni je uzrok ovisnosti o pušenju listova te biljke. Pri pušenju nikotin se brzo apsorbira u krvotok i u samo nekoliko sekundi dospijeva u mozak.
Proučavanja pokazuju trajne kemijske promjene u mozgovima pušača, slične onima koje nastaju u životinja kad konzumiraju kokain, heroin ili druge adiktivne tvari. Analiza moždanog tkiva preminulih pušača i nepušača dokazala je da promjene kod pušača postoje čak i ako su prestali pušiti godinama prije smrti.
Vodeći svjetski stručnjak za ovisnost o nikotinu, prof. John Hughes sa Sveučilišta u Vermontu, zaključuje da "nikotin utječe na mozak slično kao i druge droge koje stvaraju ovisnost, npr. heroin i amfetamin. I mnogi alkoholičari tvrde da im je lakše odviknuti se od alkohola nego od pušenja."
Nikotin kod velikog postotka korisnika izaziva ovisnost. "Od 100 ljudi koji eksperimentiraju s alkoholom ili kokainom, 10 će ih postati ovisno. Kod nikotina je taj udio 20 - 25 posto. Stoga eksperimentiranje s nikotinom mnogo češće dovodi do ovisnosti", kaže Hughes.


Zašto je nikotin toliko "uspješan" kao adiktivna droga


"Zato jer djeluje na ljudski organizam na mnogo načina: suzbija glad, smanjuje razdražljivost i napetost, poboljšava koncentraciju. Budući da su to problemi koji muče mnoge mlade, nije čudo da tako lako posežu za nikotinom", objašnjava Hughes.
Kod početnika ili povremenih pušača, nikotin donosi blagu euforiju, pojačanu pažnju i oštrije pamćenje. Kod kroničnih ovisnika, služi isključivo za ublažavanje krize, a ne više radi doživljavanja ugode. Apstinencijska kriza kod dugogodišnjih pušača počinje već 30 minuta nakon zadnje doze.
Razlika između nikotina i droga poput alkohola, heroina i kokaina je u činjenici da nikotin kroz pušenje cigareta ne uzrokuje trovanje. Međutim, taj podatak nije bitan za svrstavanje nikotina u ovisničke droge, jer se ovisnost očituje u nesposobnosti prestajanja uzimanja droge, a ne u njezinoj akutnoj toksičnosti.


Cigareta važnija od hrane

Po prof. Johnu Hughesu, nema dvojbe da je nikotin adiktivan. "Ako ovisnike stavite u poziciju u kojoj im je teško doći do nikotina, uložit će velik napor da ga se domognu. Od Drugog svjetskog rata bilo je primjera izgladnjelih ljudi koji su mijenjali hranu za cigarete u koncentracijskim logorima."
Hughes kaže da je zaštitni znak ovisnosti gubitak kontrole nad uzimanjem sredstva, tj. droga kontrolira vas, a ne vi nju. Konkretno:
- niste u stanju prestati uzimati sredstvo kad odlučite
- uzimate sredstvo unatoč jasnim dokazima da vam škodi
- postoje jasni simptomi apstinencijske krize, koja u slučaju nikotina uključuje depresiju, tjeskobu, napetost, razdražljivost, smanjenu koncentraciju i nesanicu.


zdravduh @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 0

Ovisnici o kocki i bilo kojem drugom obliku riskiranja zapravo su ovisni o učinku hormona koji djeluju na mozak tijekom upražnjavanja ovisnosti

Kad se spomene ovisnost, obično pomislimo na alkohol, nikotin, opojne droge i analgetike, no predmeta ovisnosti ima mnogo više. To mogu biti namirnice poput ugljikohidrata (čokolada i drugi slatkiši), naprave (telefon, računalo) i aktivnosti (kupovanje, seks, nasilje i razni oblici riskiranja). Ukratko, sve što može izazivati ugodu i što nam može nedostajati kad nam nije na raspolaganju.
Ljudi su ovisni o onome što im pruža ugodu kad je prisutno, a bol kad je odsutno. Bez obje komponente, ugode i boli, nema ovisnosti. Bol o kojoj govorimo zove se apstinencijska kriza i ona je ključ shvaćanja ovisnosti.

Tko je ovisan o kockanju, Internetu, alkoholu ili nikotinu, ima mogućnost snagom volje prestati uzimati svoju drogu, ali nema mogućnost izbjeći apstinencijsku krizu! Kad bi to bio u stanju, ne bi uopće bio ovisan. Upravo je u apstinencijskoj krizi razlika između zdravih ljudi koji povremeno uplate listić u kladionici i ovisnika, koji to moraju činiti svakodnevno, da bi novom dozom ublažili bol.

Kako nastaje ovisnost

Kakva osoba uopće postaje ovisnik? Prije svega, kod svakoga mora postojati barem djelić genetske predispozicije koja uvjetuje potrebu za jakim podražajima te nisku toleranciju na neugodu kakvu izaziva apstinencija. Mozgovi ovisnika različiti su od neovisničkih, i po strukturi i fiziologiji, utoliko što pod različitim uvjetima luče i koriste hormone ugode, iznad svih dopamin.
Američka i njemačka istraživanja pokazala su da sve ovisnosti, i one koje podrazumijevaju uzimanje tvari, i one koje se odnose na aktivnosti poput kupovanja ili kockanja, imaju jednake fiziološke temelje. Dobivanje na kocki, čin kupovanja ili spolnog odnosa izazivaju biokemijske promjene u istim dijelovima mozga koji su podraženi kad čovjek uzima jake droge. U svakom slučaju, u mozgu dolazi do lučenja većih količina dopamina, moždane tvari koja stvara osjećaj zadovoljstva, ali i sudjeluje u razvoju ovisnosti.

Osim toga, mora postojati i barem jedan od sljedećih čimbenika:
tjeskoba ili depresija, za koju osoba otkriva da je može ublažiti uz pomoć neke tvari ili postupka
visok stupanj radoznalosti koji osobu tjera da kuša nešto što može izazvati ovisnost
jak pritisak okoline na osobu, obično vršnjaka, tako da joj se pripadnost grupi uvjetuje činjenjem nečega, primjerice pijenjem, pušenjem ili kockanjem. Ovaj čimbenik je najopakiji i najzastupljeniji. Jak protuovisnički utjecaj obitelji i škole može dio mladih zaštititi od ovisnosti, ali nije sva mladež jednako prijemčiva na utjecaj starijih i autoriteta. Dio mladih podložniji je utjecaju vršnjaka i ne sluša glas onih s kojima se ne može poistovijetiti.

Ovisnost o kockanju i šopingu

Neke ovisnosti temelje se na potrošnji novca ili riskiranju s novcem ili imovinom. Potrošnji novca, kupovini kao drogi, češće pribjegavaju žene, no novija istraživanja pokazuju da su muškarci neznatno manje ugroženi. Navodno je ženama od prvobitne zajednice usađeno skupljanje materijalnih dobara, dok su muškarci više bili okrenuti lovu, kao opasnijoj i riskantnijoj aktivnosti.
Stoga muške ovisnosti imaju veze s opasnošću u većoj mjeri nego ženske. Kockanje u raznim oblicima tipična je manifestacija muške potrebe za neizvjesnošću i koketiranjem s opasnošću. Ovisnici o kockanju nisu samo tipovi koji su opsjednuti kockarnicama i kladionicama, nego i mnogi od "hrabrih" poduzetnika i burzovnih špekulanata.

Kako kockanje može izazvati ovisnost? Kao i druge adiktivne stvari - kroz utjecaj na mozak i središnji živčani sustav. U trenucima kockanja kod ovisnika dolazi do aktivacije središnjeg živčanog sustava i snažnih fizioloških promjena. Raste razina hormona stresa i ugode, diže se krvni tlak, srce ubrzano kuca, a koža postaje podražljivija. Ovisnici o kocki i o bilo kojem drugom obliku riskiranja zapravo su ovisni o učinku raznih hormona koji djeluju na mozak tijekom upražnjavanja ovisnosti.
Ako ne postoji mogućnost većeg dobitka i gubitka, ovisnički se mozak ne aktivira u dovoljnoj mjeri. No, kad je u igri novac ili neka druga znatnija vrijednost, dolazi do snažnih elektrokemijskih procesa u mozgu već pri razmišljanju o predstojećem kockarskom činu.

Ovisnost o seksu

Mada većina ljudi seksualne probleme poistovjećuje s nedostatkom seksa, bilo zbog odsustva želje, snižene potencije, neprivlačnosti ili partnerova pomanjkanja interesa, postoji i suprotan problem koji potječe od prevelike spolne želje i potencije: neizdrživa potreba za seksom!
Prosječnoj je osobi teško objasniti da neki ljudi imaju stvarnih problema zbog prevelike potrebe za seksom, a pogotovo malo tko može sažalijevati dotične kad dozna da oni i uspijevaju zadovoljavati te goleme, svakodnevne potrebe, i to s raznim osobama. Kako može san većine nekima biti problem?
Međutim, između 5 i 8 posto odraslih ima toliko jak i nekontroliran spolni nagon da mu podređuju svu životnu energiju i stoga upadaju u ozbiljne teškoće. U zapadnim je zemljama ovisnost o seksu priznata kao poremećaj srodan ovisnostima o alkoholu, drogama, kockanju i sličnim štetnim tvarima i aktivnostima. Takvim ljudima seks nije izraz ljubavi niti ugodna rekreacija, nego nasušna potreba koja im život pretvara u pakao. Neki stručnjaci smatraju da su seksualni ovisnici zapravo ovisnici o ljudima, osobe koje se bez prisnog kontakta osjećaju bolno osamljenima, pri čemu im je jedini dovoljno prisan kontakt onaj seksualni.
Jasno je da seksualni ovisnici mogu biti samo osobe s izrazito velikim libidom i potencijom, fiziološkim procesima koji ne ovise o čovjekovoj volji. Međutim, mora postojati još neki čimbenik koji navodi ljude da bjesomučno traže seksualno zadovoljenje. Psiholozi okrivljuju manjak prisnosti ili stresove, primjerice nasilje, u djetinjstvu. Moguće je da je kod nekih pojedinaca genetska predispozicija prevladavajuća te da im nije ni potreban kasniji podražaj kao aktivator ovisnosti.

Telefoni i Internet

Psiholozi često među ovisnosti navode i ovisnost o telefoniranju, osobito mobilnom, i komuniciranju putem Interneta. Upotreba mobitela i Interneta može uzrokovati novčane probleme korisniku ili osobi koja plaća račune, a može i oduzeti vrijeme koje bi bilo korisnije upotrijebiti u druge svrhe - učenje, rad, sport, ljubav, higijenu.
Međutim, valja znati da telefoni i Internet mnogima pomažu održavati bilo kakve kontakte s ljudima i da bi bez njih mnogi bili tragično osamljeni. Na mobitel, internetske chatove, komunikatore i servise za upoznavanje upućeni su ljudi koji imaju realnih teškoća u stjecanju i održavanju kontakata u "stvarnom" svijetu. Riječ je o osobama koje zbog bolesti ne mogu napuštati kuću, zatim onima koje su smanjeno privlačne i napokon onima koje su posebno osjetljive pa ne mogu podnijeti stresove svojstvene komunikaciji uživo.
Ljudi koji bez vlastite krivnje trpe odbijanje, podsmijeh i uvrede nisu oni "zločesti" ili "nepristojni", nego krhki, ranjivi i najčešće krajnje dobroćudni. Budući da je njihova osjetljivost na društveni stres ukorijenjena u živčani sustav, preostaje im jedino izbjegavati ono što im izaziva bol, a svoje potrebe za druženjem zadovoljavati na daljinu - telekomunikacijama.

Kako izgleda ovisnički ciklus?

Kakva stanja proživljava ovisna osoba, što je potiče da posegne za novom dozom svoje droge? Osoba prvo osjeća nešto neugodno - tjeskobu ili depresiju - što se vremenom pojačava. Zatim se osoba sjeti da joj je dosad u takvim slučajevima pomoglo ako je uzela neku tvar (alkohol, nikotin, kofein, kokain, šećer itd.) ili nešto učinila (otišla u kupovinu, uplatila listić u kladionici i sl.).

Pri pomisli na tu tvar ili aktivnost, javlja se ugodno iščekivanje, koje već počinje ublažavati neugodu. Zatim osoba poseže za svojom drogom - ispija piće, pali cigaretu, kupuje cipele, odlazi u poslovnicu lutrije itd.). Dok provodi svoju ovisničku aktivnost, osobi se psihičko i fizičko stanje popravlja, s tendencijom prema vrhuncu ugode. Nažalost, ugoda brzo popušta i ustupa mjesto prvobitnoj neugodi, koja osobu opet tjera da posegne za svojom drogom.
Kod svih ovisnosti, mozak postupno razvija toleranciju, pa su potrebne sve veće doze za jednak učinak. Konačno, osoba više ne pije ili kocka da bi uživala, nego da bi se zakratko osjećala normalnom.

Terapija odvikavanja

Osim što mora osvijestiti svoj problem i donijeti odluku o prekidu sa svim ovisničkim aktivnostima, ovisnik se mora obratiti profesionalcu, dakle psihologu ili psihijatru. Ukratko, sve što vam ublažava tjeskobu i depresiju ujedno će i smanjivati vašu potrebu za upražnjavanjem vaše ovisnosti.
To znači da djelotvorna može biti psihoterapija (ako ste tip koji reagira na psihoterapiju), ili lijekovi s učinkom na središnji živčani sustav - antidepresivi i sredstva za smirenje. Antidepresivi su vrlo pouzdani i djelotvorni te ne izazivaju naviku i ovisnost, dok sredstva za smirenje valja koristiti umjereno i prema potrebi.
Mada postoje snažne genetske i društvene predispozicije za razvoj ovisnosti, one ne isključuju odgovornost ovisne osobe. Najkasnije u onom trenutku kad je upozorena ili kad počne osjećati tegobe, svaka osoba ima mogućnost odlučiti hoće li početi terapiju odvikavanja ili će neodgovorno nastaviti živjeti kao ovisnik.
Praktično je svaki ovisnik, koja god bila njegova droga, svjestan da sebi i drugima čini štetu i zna da postoje načini da se svoje ovisnosti otarasi. Nažalost, mnogi ovisnici svjesno biraju nastavak ovisnosti, jer im je to u prvi mah najudobnije i zahtijeva najmanje odricanja. Zato su ovisnici u cijelosti moralno i kazneno odgovorni za svaku štetu koju prouzroče te ne zaslužuju nikakva popusta od okoline i pravosuđa za svoje postupke.


Neke od glavnih značajki ovisnosti su sljedeće:


(Izvorno objavljeno u magazinu Vaše zdravlje, autor Ozren Podnar)

- počinje radi doživljavanja ugode, koju ne možete doživjeti drugim putem

- preuzima kontrolu nad vama

- osjećate se loše ako je ne možete upražnjavati

- bez nove doze trpite od tjeskobe, zabrinutosti, tuge, osamljenosti, dosade, tjelesnog bola ili neugode itd.

- postaje vam sve teže funkcionirati ili uopće zamisliti život bez sredstva o kojemu ste ovisni 

- s vremenom morate uzimati sve češće i sve veće doze samo da biste ublažili bol ili neugodne osjećaje

- trošite sve više vremena i sredstava za zadovoljavanje ovisnosti

- sve više zapostavljate druge, pa i one vitalne strane vašeg života (posao, ljubav, prijatelje, hobije itd.)

 

zdravduh @ 13:46 |Isključeno | Komentari: 0
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
210411
Važno upozorenje
  • Napomena
    Sadržaj ovih stranica NE služi za dijagnosticiranje ili liječenje nijedne bolesti i poremećaja, a autori tekstova nisu liječnici, osim ako je to izričito naglašeno u potpisu uz tekst. Svrha ovih stranica je neslužbeno ilustriranje određenih fenomena s područja psihijatrije i psihologije. Imate li tegoba, obratite se liječniku i držite se njegovih uputa
Tražite psihijatra?
Google search
Index.hr
Nema zapisa.